Značenjima bremenita i majstorski uobličena zbirka Gorana Korunovića jednostavno mami čitaoca da o njoj progovori. Veoma je teško naći ključ tom neobičnom privlačenju – u prvi mah čini se da je zatvorena; čitaoca zbunjuju tematika, stil, humor, poetske poente, jezgrovit jezik, ali ga sve to, istovremeno, zaokuplja i razgaljuje. Korunović daje svojevrstan odgovor na Lalićevo pitanje koje je istaknuto kao moto: on suvereno i gromoglasno govori o glasovima mrtvih i na sjajan način svjedoči da ti glasovi nisu mrtvi.
Putopis
Korunović svoju zbirku oblikuje na jedan vrlo domišljat način – Gostoprimstva su poetski putopis u svom središtu, ali na momente taj putopis dobija i odlike tek neke turističke brošure (ondje gdje pisac hoće da nešto osjeni humorom i ironijom). Jednostavnost ovakve pjesničke strategije čitaoca na jedan neosjetan način uvodi u prostore onostranog zato što turistička brošura reklamira grad mrtvih, a putopis pokazuje „život“ u njemu. Već na samom početku, u prvoj pjesmi, kao u nekom skromnom bedekeru pjesnik obećava uz strpljenje i još poneki uslov dolazak u nešto neobično i nesvakidašnje, ali, ujedno, ne tako različito od svega na šta smo navikli.
„već ukoliko budeš dovoljno strpljiv
i ne dopustiš da sve što život nosi
bude bitnije od tebe samog
imaćeš strpljenja za odmor
u gradu koji nije mnogo drugačiji od ovog
osim što u njemu
umesto nas živih
rade dišu i postoje
jedino mrtvi“
I nadalje se nastavlja u tom duhu, druga pjesma donosi načine na koji se može doći do grada mrtvih, govori se o autobuskim linijama „moguće je i brodom porodično / vikendom / uspavljujuće i sigurno“ da bi onda došli melanholični stihovi koji prekidaju ironiju: „do mesta o kome se ne govori mnogo / podrazumevajuće naselje / u našim granicama i na neumoljivim mapama“.
Ovim sjajnim slikama (kojima zbirka obiluje) Korunović nedvojbeno govori da je njegova zbirka putopis iz grada mrtvih, jer je samo smrt neumoljiva. Iz ovih nekoliko citiranih stihova da se naslutiti putopisni ton zbirke, ali na njega se može ukazivati i na druge načine.
Uporedimo početke pjesama iz zbirke Gostoprimstva sa počecima cjelina Pisama iz Norveške Isidore Sekulić, uvidjećemo još jednom da Korunović piše poetski putopis: nemoj skrivati zapitanost / to svakoga zanima / postoji li smrt u gradu mrtvih“ : „Pitaćeš me da li mi je teško u zemlji kamenja, leda i siromašnih ljudi“; „kad budeš među mrtvima / tada zaista možeš voleti“ : „Veoma mnogo pate ovi ljudi“; „ukoliko si u poseti mrtvima / neka te ne čudi ako ugledaš / po koju trudnicu na ulicama“ : „Sretala sam po Norveškoj još mnogo vedrih i hrabrih ljudi… Ovako se jedan prozni žanr pretače u modernu poeziju na najbolji način, međutim, vrijednost zbirke nije samo u tome.
Onostrano: „uvodim sebe u život mrtvih“
Stihovima „uvodim sebe u život mrtvih“ otvara se zbirka Gostoprimstva. Nije potrebno posebno napominjati u kakve sve značenjske koloplete ovakav oksimoron može odvesti, tj. stilom se nećemo posebno baviti, on će ostati kao nagovještaj ove preporuke. Važno je shvatiti piščevu namjeru da spoji putopis i metafiziku da bi na lepršav način došao do krajnjih granica našeg znanja, da bi i čitaoce uveo u svoje viđenje života mrtvih. Čitalac će biti proveden kroz grad mrtvih i u tom provođenju saznaće mnogo toga o živima. Tu se našlo prostora i za ironiju, melanholiju, humor, tragičnost – rječju, za ono što opisuje život živih sa otvorenim okom nad „neumoljivom mapom“.
„nije lako biti tuđin
i u svetu mrtvih
…..
sa neumrlom svešću
da se ništa neće promeniti
jer seoba ima
a smrti nema“
Uz ovakvo Korunovićevo referisanje na djelo Miloša Crnjanskog, priču o onostranom ostavljamo samo u aluziji bez stvarne želje da se ide dalje sa tumačenjima.
Gostoprimstva
Još se treba zapitati zašto se zbirka zove baš Gostoprimstva, zašto je množina u pitanju. Možda odgovor leži u Lalićevim stihovima, pjesnik ne želi dati konačan odgovor ko je domaćin, a ko gost – koliko su živi zaista živi. Možda Korunović svijet vidi kao dva gostoljublja, gostoljublje života i gostoljublje smrti. Svi su pozvani da zađu u grad mrtvih jer i u njemu „od ljubavi nedoumice i zebnje / uzdišu tople istrulele grudi“.
