Crno-bela fotografija ruža koje su krenule da venu - vizuelno se simbolično uklapaju sa naslovom zbrike pesama Jovana Jovanovića Zmaja, jer đul na turskom znači ruža.

Jovan Jovanović Zmaj je jedan od najvećih liričara srpskog romantizma i jedan od najvećih stvaralaca u našoj književnosti. Poznat je po zbirkama pesama Đulići i Đulići uveoci, a nekoliko pesama iz ove druge zbirke spadaju među najsnažnije elegije u našoj poeziji. Đul znači ruža, đulići ružice, a ime njegove žene je Ruža, kako ju je prozvao pesnik. Imena data zbirkama stoga upućuju na nju kao izvor inspiracije za pesme. Đulići govore o srećnom porodičnom životu i ljubavi između supružnika.

Crno-bela fotografija ruža koje su krenule da venu - vizuelno se simbolično uklapaju sa naslovom zbrike pesama Jovana Jovanovića Zmaja, jer đul na turskom znači ruža.
Đul znači ruža

Ali, Đulići uveoci imaju drugačiju tematiku. Ovu zbirku je Zmaj napisao nakon smrti dece i žene koji su jedno za drugim, u razmaku od 10 godina, svi poumirali. Zbog toga bi moglo da se kaže da su Đulići uveoci deo lirske pesnikove biografije u kojoj se govori o bolesti njegove žene, lažnoj nadi u ozdravljenje, njenoj smrti i nestanku dece – o bolnoj strani ljubavi.

Pođem, klecnem, idem, zastajavam,
šetalicu satu zadržavam;
jurim, bežim ka’ očajnik kleti,
zborim reči, reči bez pameti:
„Ne sme nam umreti!“
 
Vičem bogu: Ona je još mlada!
Vičem pravdi: Ona se još nada!
Anđelima: vi joj srca znate!
Vičem zemlji: Ona nije za te!
Niotkuda nema mi odjeka –
vičem sebi: Zar joj nemaš leka!…
Idem, stanem, ka’ očajnik kleti,
opet zborim reči bez pameti:
„Ne sme nam umreti!“
 
Idem, stanem, pa mi klone glava
nad kolevkom gde nam čedo spava.
Čedo s’ budi pa me gleda nemo;
gledamo se pa se zaplačemo;
pa i njemu, ka’ očajnik kleti,
zborim reči, reči bez pameti:
„Ne sme nam umreti!“

Đulići uveoci – analiza

Četvrta pesma ovog ciklusa započinje rečima „pođem, klecnem, idem, zastajavam“. One su date u asidentskom nizu. Takvim nabrajanjem, nizanjem reči bez veznika stvara se dinamika kazivanja, zgusnutost osećanja i raspoloženja, napregnutost. Ovi glagoli ukazuju na nemirnost, slabost, tegobu, muku, uplašenost, bol.

Kod pesnika postoji potreba za zaustavljanjem vremena, što je posledica ovih osećanja. Zbog toga i „šetalicu sata zadržava“ i juri. Juri vreme koje neometano prolazi u želji da ga prestigne. Tek u poslednjem stihu prve strofe „Ne sme nam umreti!“ vidi se razlog te silne haotičnosti i žurbe pesnika. U pitanju je trka sa smrću, trka za život u kojoj se, nažalost, zna pobednik.

On je toga svestan. Zato i kaže da „zbori reči bez pameti“, reči koje nisu logične, koje su teško ostvarive. Sebe upoređuje sa očajnikom i potpuno je sposoban da sagleda situaciju onakvu kakva jeste. Ali, pored toga, on je samo ljudsko biće koje ne može da pobegne od nade, ma koliko ona lažna bila. Od nade koja tera da viče, da moli, da apeluje na sve što bi možda moglo da pomogne.

U drugoj strofi počinje drugi umetnički postupak u iskazivanju bola i očaja-ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih (bog, pravda, anđeli, zemlja, sam pesnik). Svestan svoje nemoći, proširuje okvire svoje borbe protiv smrti voljene žene. Obraćanje ide od apstraktnog višeg ka nižem, konkretnom čoveku. Glagol „vičem“ nalazi se u položaju anafore i ponavlja se četiri puta u drugoj strofi. Ali na njegovo obraćanje nema odgovora. Molba koja obuhvata čitav univerzum ostaje neuslišena. Sa svakom rečenicom za kojom nema ni odjeka pojačava se intezitet osećanja i sve se više naglašava bezizlaznost i bespomoćnost ćoveka.

Pesnik, uviđajući uzaludnost svih obraćanja, molbi i proklinjanja okreće se sebi i svojoj svesti pitajuću se: „Zar joj nemaš leka?“. On prekoreva sebe i svoju bespomoćnost da njoj pomogne. Optužuje sebe za nemoć, njenu bolest i smrt. Ne ljuti se onima i onome koji nisu pomogli. Varljiva nada je prerasla u očajanje koje predstavlja jedan vid prihvatanja neminovnog. Bes zbog odgovora kojih nema od onih koji su pitani za pomoć ne postoji, jer je pesnik shvatio da je i ćutanje vrsta odgovora, da i tišina ume da govori.

Na kraju svake strofe ponavlja se isti opis očajanja koji je u stvari refren pesme. Upravo tu se vidi da pesnik nije sam. Kaže: „Ne sme NAM umreti!“. I u trećoj, poslednjoj strofi shvatamo da je treći karakterističan detalj ove pesničke slike, pored bolesnice na postelji i pesnika u očajanju, dete u kolevci. Čak i ono oseća da se dešava nešto strašno, pa nakon što ugleda oca kreće da plače.

Gradacija čovekovog bola i bespomoćnosti dostiže vrhunac kada pesnika napušta ona lažna nada koja ga je do tada držala i kada on, ne mogavši više da se suzdrži, plače zajedno sa detetom. Izdajice u borbi da se izbegne smrt jesu te suze i njegova klonula glava nad kolevkom. Pa i poslednje „Ne sme nam umreti!“ ima drugačiji ton od ostala dva i izgovoreno detetu ne zvuči nimalo ubedljivo, već čak i tužnije nego pre.

Svi glagoli u ovoj pesmi su trajni, u prezentu. Ostavljaju utisak da nemir i bol nikad ne prolaze i nikad neće proći, da su stalni. Glagol klecnuti je trenutni i predstavlja pauzu koja se nametne u pesnikovoj borbi kada mu najgore misli padnu na pamet i parališu ga. Duševne muke su prikazane u tom stalnom smenjivanju kretanja i stajanja, klecanja. Upravo u glagolima ove pesme iskazan je najveći stepen bola.

Intezitet tog ljudskog, supružničkog, roditeljskog bola konkretizovao se u direktnim, zgusnutim i dramatičnim lirskim ispovestima koje su proste, prirodne i iskrene. Pesnikov lični bol u pesmi pretvara se u svetski bol koji obeležava razdoblje evropskog romantizma i bajronizma. Glavna uloga u tom preobražaju pripada tragici čovekovog saznanja da je pred umiranjem i smrću nemoćan. Svetski bol je reakcija na nepravdu življenja, besmislenost, nesavršenost i nesklad sveta.

Pesma je pisana u asimetričnom desetercu. Simetriju kvari poslednji stih refrena koji se sastoji od šest slogova. Rima je paralelna i ženska. Ima puno interpunkcijskih znakova od kojih svaki ima poetsku ulogu. Zapete označavaju kratke prekide, odnosno „klecanje i zastajavanje“. Uzvičnici, čak i onde gde bi trebalo da budu znakovi pitanja, ukazuju na hitnost i važnost situacije. Tri tačke na kraju druge strofe simbolično prikazuju ćutanje na molbe, nedorečenost. Ritam je sav u znaku bola i panike.

Ova pesma, izrazito elegična, neposredna je lirska slika pesnikove porodične smrti. Njen osnovni motiv je čovekova nemoć pred smrću koji je dat kroz dramu bezuspešnog odupiranja čoveka. Njena intimna sadržina, puna tačnosti i potpuno otvorena je ono što pogađa.

(Visited 2 times, 1 visits today)

POSTAVI KOMENTAR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.