ljudi

Mišel de Montenj je predstavnik humanizma, a Žan Pol Sartr je predstavnik egzistencijalizma – to su prva određenja koja se vezuju za ova dva imena.

Međutim, mnogo puta se pokazalo da striktni pravci mišljenja u filozofiji i nisu baš toliko striktni i da je veza u mišljenju jednog filozofski nastrojenog pisca XVI veka i jednog od najznačajnijih filozofa XX veka itekako moguća.

Prelaz je ključna reč koja povezuje razmišljanje Montenja i Sartra. Sama njihova filozofija je prelaz, prelaz i mešanje granica onoga što se određuje kao humanizam i egzistencijalizam. Za Montenja i Sartra, čovek je prelaz.

ljudi

Montenj u svojim „Esejima“ kaže da ne slika biće, nego slika prelaz. Predmet ovog Montenjevog dela je prelaz, ali ne prelaz u smislu vremenskog prelaza iz jednog perioda života u drugi, nego onaj koji se u biću dešava stalno, iz trenutka u trenutak. Stalna promenjivost, stalno formiranje, stalno nastajanje i unutrašnja previranja određuju čoveka kao biće. Takvog čoveka Montenj želi da prikaže, odnosno takvog želi da prikaže sebe. Kod Montenja je čovek, subjekt, u središtu svega.

Auerbah ističe da Montenjeva potera za samim sobom predstavlja put ka vladanju samim sobom. Temelj Montenjeve metode je proizvoljni vlastiti život u celini. Kod njega ljudski život postaje problematičan prvi put u modernom smislu. Ljudsko stanje, l`humaine condition, zasniva se na prelazu bića. Samoispitivanje, samoistraživanje, upoznavanje samoga sebe i pokreta naše svesti – sve to je po Montenju potrebno jer je u središtu postojanja čoveka nepokolebljiva težnja ka samom sebi. Montenj govori o mogućnostima čoveka i bitnosti svesti o tome.

Montenja humanistom čini subjektivnost – gledanje u sopstvenost, a time i gledanje u čoveka samog. Sartr, određujući ljudski svet kao odnos bića za sebe i bića po sebi, čovekovoj svesti daje veliku ulogu, samom čoveku daje važnost. Čovekova delatnost formira svet. Humanizam isijava iz snage i moći koje čovekovoj svesti Sartr time daje.

Šta bi onda u Montenjevoj i Sartrovoj filozofiji bilo egzistencijalističko?

Sartr kaže: „To znaci da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira… Čovjek je ne samo takav kakvim sebe pojmi nego i takav kakav sebe hoće, i kako sebe pojmi nakon egzistencije, kako sebe hoće nakon tog poleta spram egzistencije; čovjek nije nista drugo nego ono što od sebe čini. Takvo je prvo načelo egzistencijalizma. To je također ono što se naziva subjektivnošću i što nam se pod istim imenom prigovora.“

Žan Pol Sartr, By Unknown - Archivo del diario Clarín. Fotografía publicada en 1983 en la revista dominical del periodico ilustrando un artículo sobre el poeta, en Buenos Aires, Argentina, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4523001
Žan Pol Sartr, By Unknown – Archivo del diario Clarín. Fotografía publicada en 1983 en la revista dominical del periodico ilustrando un artículo sobre el poeta, en Buenos Aires, Argentina, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4523001

Kao prvo načelo egzistencijalizma Sartr navodi subjektivnost koja može da bude i prvo načelo humanizma. Tu je preklapanje Montenja i Sartra. Upravo u pojmu subjektivnosti je ono što Montenja i Sartra čini i humanistima i egzistencijalistima. Subjektivnost o kojoj oni govore je moderna subjektivnost, iako je vremenska razlika između njihovih filozofija četiri veka. Modernost njihovog shvatanja subjektivnosti čini pojam slobode koji se vezuje za nju.

Cvetan Todorov o Montenju govori kroz pojam autonomije koji označava delanje čije je ishodište u samom subjektu. Montenjeva autonomija predstavlja upravljanje ličnim životom, oslobođenje uticaja tradicije i oslobođeno mišljenje, traganje za sopstvom. Međutim, Todorov Montenjevu autonomiju vidi kao ograničenu, kao slobodno delanje i biranje sopstvenog puta, ali u okviru zakona i pod bremenom kulture i istorije. Smatra da sloboda o kojoj Montenj priča nije potpuno odsustvo svake norme i determinisanosti.

Međutim, Montenj kaže: „Unapred misliti o smrti znači unapred misliti o slobodi. Onaj ko je naučio da misli o smrti taj se odlučio od robovanja.“ Ko uči da umire, uči da živi. Bitna je svest. On smatra da se smrti treba oduzeti neobičnost, neočekivanost. Smrti treba biti svestan jer se time čovek oslobađa potčinjenosti. Čovek uvek mora biti „u čizmama i spreman za polazak“ jer je čovek prelaz i tog prelaza mora biti svestan. Svest donosi slobodu.

Mišel de Montenj
Mišel de Montenj

Sartr smrt takođe ne vidi kao prepreku slobodi. Naime: „Smrt, kao vanjska granica, ne pogađa slobodu u životu. Tako sloboda ostaje apsolutno neograničena, pa svatko nosi apsolutnu odgovornost za ono što čini od sebe, za svoj samoizbor.“ Zapravo je čovek osuđen da bude slobodan, da ne bira kada će se roditi i kada će umreti, ali da bira sve između toga. Sloboda tako sa sobom donosi i odgovornost.

„Toliko su nam zatezali povodac da više ne umemo da idemo slobodno.“ Tako Montenj shvata čoveka potpuno nesvesnog slobode koju ima. Čovek je delatno biće. Zato Montenj i kaže: „Opasnost nije bila da činim zlo nego da ne činim ništa.“ Zar slično ne misli i Sartr kad kaže da čovek „nije slobodan da ne izabere: on je angažovan, treba se odlučiti, i apstinencija je izvestan izbor.“ Čovek kao totalno angažovan i totalno slobodan stalno je pred izborom. On stalno bira.

Da li se Sartr rugao humanizmu?

U delu Egzistencijalizam je humanizam Sartr odgovara na optužbe da se u Mučnini „ruga“ humanizmu. Sartr daje dva tumačenja pojma humanizma. Prvo značenje humanizma, klasični humanizam, je uzimanje čoveka za cilj i najvišu vrednost, shvatanje da je čovek divan. Međutim, takav humanizam je apsurdan jer čovek ne može doneti sud o čoveku. Takav humanizam gradi kult čovečanstva.

Drugo značenje humanizma ima osnovu u shvatanju čoveka kao bića prelaza, kao bića kretanja. Ovakav egzistencijalistički humanizam, kako ga Sartr naziva, zasniva se na čoveku kao jedinom zakonodavcu, onom koji donosi odluke i bira. Egzistencijalistčki humanizam ne uzima čoveka za cilj jer ga stalno treba stvarati. Čovek je prelaz, stalno formiranje i nastajanje. „Potrebno je da čovjek opet sam sebe nađe i da se uvjeri da ga ništa ne može od njega samoga spasti.“

Montenjev humanizam daleko više liči na egzistencijalistički humanizam nego na klasični humanizam. U osnovi Montenjevog shvatanja čoveka je prelaz i traženje sebe. Montenj, za razliku od klasičnog humanizma, čoveka ne vidi kao „divno“ biće, on ne gradi kult čovečanstva, a o tome možda najbolje svedoči njegov esej „O ljudožderima“.

Montenj je humanista koji ne vidi čoveka kao „divno“ biće

U ovom eseju ne veliča čoveka nego naprotiv govori o njegovim manama, prvenstveno izgrađenim kroz civilizaciju i kultivisanje. Naime, upoređujući ljude iz divljine sa Evropljanima, smatra da ih Evropljani prevazilaze u svakoj vrsti divljaštva i da čine gore varvarstvo jer jedu čoveka živog, punog osećaja, a divljaci ih makar ubiju.

Ljudi iz divljine su daleko svesniji sopstvenog izbora i slobode – uprkos smrtnoj opasnosti ne popuštaju u svom izboru. Evroljani, jaki i sposobni ljudi, pristaju da slušaju kralja umesto da izaberu nekog drugog, a siromašni kojih ima daleko više od bogatih ne rade ništa da to promene. To je čudno, jer svaki čovek sebe određuje i poseduje svest o slobodi i odgovornosti.

Čovek je prelaz, čovek je kretanje, čovek je stalno formiranje – to je ono što je zajedničko i za Montenja i za Sartra. Svaki čovek sebe određuje i svakog čoveka čini njegovo delanje. Bilo to humanističko ili egzistencijalističko shvatanje, obojica govore o slobodi i subjektivnosti čoveka. Samo što je kod Sartra odgovornost dodatna, jasna, kategorija slobode, odnosno sloboda se izjednačava sa odgovornošću.

(Visited 2 times, 1 visits today)

1 KOMENTAR

POSTAVI KOMENTAR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.