japanska arhitektura

Historia non facit saltum.

Istorija ne pravi skokove.

Velika misao Vila Djuranta slikovit je prikaz cjelokupnog razvoja ljudske vrste na ovoj divnoj planeti. Od istorije se uči, jer ko je ne poznaje, osuđen je na to da je ponavlja. Bez imalo pristrasnosti, može se konstatovati da je najplemenitiji oblik čovjekovog djelovanja na svijet ipak umjetnost.

U nauci se često zaboravi da je neshvatljivi intelekt svijeta veći od ljudskog. Primjer je djelo Alfreda Nobela. Jedino u umjetnosti se izražavaju najčistije osobine bića, sa manjim rizikom da budu zloupotrijebljene.

U red ovih volšebnih djelatnosti spada i tehnička, pragmatična nauka − arhitektura. Od vajkada je ona izraz napretka, čovjekov trag u vremenu, ogledalo epohe, način komunikacije…

Zašto je ona kod nas danas spala na prilično niske grane? Jer su i kreatori i konzumenti njenog djela, zaboravili da je i prostor potrošan resurs. Kako je u struci pravilo da je dizajn iskaz mišljenja kroz crtež, isti izražava sve ono što se verbalno ne može predstaviti. Zato je najbolje da priču o kulturi upotrebe prostora ilustrujemo primjerima.

Kao doba snažnih pokreta, različitog karaktera, u razvoju arhitekture izuzetno se ističe XX vijek. Kao što je očekivano, pravci koji su nastali u domenu moderne arhitekture sinhronizovano se razvijaju sa pokretima u oblastima slikarstva, skulpture, filma…

Nakon zemljotresa u umjetničkim disciplinama, nastanka desetina novih pravaca, šta je izrodilo savremeno doba?

japanska arhitektura

Toliko raznolikosti, a opet bez suštine, ideje vodilje. Iz prostog razloga što su nas naši izumi nadjačali. Tehnologija je toliko napredovala da je postala manje upotrebljiva. Konfuzija u kolektivnom duhu se osjeća u većem dijelu svijeta savremenice. Ipak, i naše lutajuće doba iznjedrilo je naciju čija kultura po mnogo čemu, a naročito po poimanju prostora služi kao primjer cijelom svijetu. Japan!

Građevina je lijepa samo onda kad predstavlja suštinski izraz ljudskih potreba

Pogledajmo samo radove velikana kao što su Tadao Ando, studio SANAA, Sou Fujimoto, Kengo Kuma, Toyo Ito, Shigeru Ban… Način na koji se podstiče vizuelna kultura, uz odsustvo tehnika perspektive, kako se tretiraju prostori ograničeni dimenzijama, resursima, okruženjem… U modernom Japanu teško je naći dvije iste kuće.

Originalnost i razumijevanje korisnika prostora, odnosno investitora, daje arhitektima mogućnosti da svoje potencijale realizuju u maksimalno iskoristivom i kreativnom rješenju. I to bez tako često prisutne gordosti, koja se oslikava u skandalozno atraktivnim objektima, čiji je jedini cilj da privuku sve poglede na sebe i naruše nasleđe lokacije.

Jer građevina je lijepa samo onda kad predstavlja suštinski izraz ljudskih potreba. To na kraju govori i o nama kao kreatorima − da ono što nam je potrebno, bez ikakve kozmetike, jeste samo po sebi harmonično, kao pčelinje saće, maksimalno prilagodjeno potrebama, a opet u saglasju sa prirodom, zakonima geometrije…

Nije Platon bezrazložno na vratima svoje Akademije držao natpis: Neka niko bez geometrije ne ulazi.

I sada dolazimo do tri najvažnija postulata u procesu poštovanja prostora  − koncept, kontekst i sadržina. Da li remek-djela japanskih majstora arhitektonske umjetnosti, mogu pustiti korijene svuda u svijetu? Imamo slikovit primjer u okruženju, koji sam daje odgovor na pitanje.

Vizija koju je za Beton halu u Beogradu pripremio Sou Fujimoto − da ili ne? Ako uzmemo u obzir prethodno izložene stavove, uz dužno poštovanje prema znanju genija, odgovor je ne. Zašto?

Jer mi nijesmo spremni. Naša istorija nas još uvijek progoni, nijesmo shvatili njene poruke.

Da zajednički javni prostor posmatramo kao moj i tvoj. On je sada ničija zemlja.

Da zarad kolektivnog dobra, napravimo ustupke na uštrb lične satisfakcije i interesa.

Da prepoznamo rad domaćih autora koji su odrasli, živjeli, disali ove gradove, sela, ulice. Ne, dozvolićemo da slava velikog imena zasijeni oči i da Zaha Hadid pravi novu kulturu rušeći nasleđe Kalemegdana.

Da učimo iz svojih grešaka… Beograd će izaći na vodu posle nezamislive katastrofe koja je prošle godine zahvatila Obrenovac i okolna područja. A Nikšić će zadržati ruševine Doma revolucije velikog arhitekte Marka Mušiča, ruinirane i devastirane, koje su odnijele toliko života i što je važnije ljudske volje, bez želje da ih popravi…

Da učimo od svojih prethodnika − jer čistije su im misli bile.

Ovaj tekst nije rapsodija, sa ciljem da potrese i demotiviše. Naprotiv. Ovo je poziv svim savjesnim umovima, da obrate pažnju prvo na prostor u kom žive, a zatim sa još većom odgovornošću brane svoje javno dobro − grad. Taj nezajažljivi organizam koji guta i proždire, a opet rađa i prigrli, pruži utjehu. Sve naše sklonosti se izraze onog tenutka kada bacimo otpadak u travu.

Zaratustra je savjetovao da tamo gdje se ne može više voljeti, tu se ima proći. Nemojmo prolaziti pored svoje stvarnosti. Svog grada, društva, parčeta zemlje. Jer ono je na kraju naše privremeno stanište. Svijet će opstati i bez čovjeka, ali obrnuto ne važi.

Kontekst: sagradićemo novi grad a da ne poubijamo njegove prethodne stanovnike − gospodu borove, jele, hrastove, platane, lipe…

Koncept: naša kuća neće svojim gabaritom porušiti komšijinu, ali neće je ni imitirati, već će se prilagoditi ograničenjima i tako iznjedriti prostor međuljudske komunikacije i poštovanja, uz zadržavanje sopstvene originalnosti.

Sadržaj: novi hotel na primorju će nastati u revitalizovanim ruševinama starog utvrđenja, umjesto da ga sruši, naš brzi hod za kapitalom naće gaziti po grobovima predaka.

Zato dajmo malo humanosti prije svega sebi. Trka za novcem, neće kupiti ni minut našeg vremena kada kraj dodje. A grad će zatvoriti vrata svima kada prestanu da ga poštuju. Ulica će umjesto mjesta komunikacije i razgovora postati središte sukoba i tragedije. A kako je kuća mali grad, a grad velika kuća, to će nas i sopstveni dom izdati onda kada ga zanemarimo.

Posledica je da postajemo loši ljudi. Oblikovanje prostora u izvjesnoj mjeri stvarno može odrediti tok života. Arhitektura je proizvod najskrivenijih i najtrajnijih atavizama čovjeka, koja svojim kvalitetom ne govori o sebi, več o bolesnoj ili zdravoj svijesti društva. Ljepota nije cilj arhitekture, samo njen rezultat. A šta je suština? Čovjek. Odnosno Ti. Ti si mjera svih stvari.

Sjeti se toga kada sledeći put kreneš da izbaciš smeće preko balkona.

Piše: Biljana Janjušević

(Visited 3 times, 1 visits today)

POSTAVI KOMENTAR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.