Rijetki su ljudi u kojima zubarska ordinacija budi lijepa sjećanja. Neizvjesnost koja guši u čekaonici možda je i neprijatnija od samog zubarskog postupka. U takvim trenucima, većina se trudi da skrene misli čitanjem novina.
U jednom posebnom trenutku, čitajući novine u zubarskoj ordinaciji, vrlo poseban čovjek pronalazi smisao sopstvenog života.
Filip Peti je rođen 13. avgusta 1949. godine u gradiću francuske pokrajine Sena i Marna. Već kao dječak počinje da se zanima za mađioničarske trikove. U njemu se javlja neodoljiva potreba da se penje po kamenju i drveću.
Buntovnička energija koju od rođenja nosi u sebi izdvaja ga od drugih. U šesnaestoj godini prvi put je zakoračio na žicu. Od tog trenutka, parče oblikovanog metala obilježava ne samo njegov život, već i živote svih onih koji su imali priliku da posmatraju neobične performanse.
Hodanje po žici postalo je najvažniji dio Filipovog života i zasijenilo sve ostalo. Iako je oko sebe imao mnogo prijatelja koji su mu pružali podršku, svi njihovi razgovori svodili su se na Filipa i njegov novi poduhvat; a u vrijeme samoukog usavršavanja, ispisan je iz pet škola.
Novinarima je izjavio da je za jednu godinu naučio sve akrobacije i da se sa sedamnaest zapitao šta je toliko posebno u hodanju po žici. Nije nalazio ljepotu u pokretima koje je naučio, pa je odlučio da stvori sopstvenu umjetnost.
Baš tada, u zubarskoj ordinaciji, nailazi na novinski članak o izgradnji Kula blizankinja u Njujorku. Prostim potezom olovke povezuje krovove dvije najveće zgrade toga vremena i postavlja svoj životni cilj: hodati na žici od jedne do druge Kule.
Najviši djelovi kompleksa Svjetskog trgovinskog centra 1966. godine, kada ih je Filip otkrio, još uvijek nisu bili izgrađeni. Prije poduhvata, nazvanog le coup (udarac), Peti je izveo par izuzetnih performansa, vjerovatno kao pripremu za glavni. U Parizu, 1971. godine, prelazi razdaljinu između tornjeva Notr Dam katedrale, a dvije godine kasnije postavlja žicu koja vodi na vrh Sidnejskog lučkog mosta.
U više navrata putuje u Njujork. Mjesecima proučava Bliznakinje. Fotografiše, mjeri, pravi makete, trudi se da pronađe najbolji način za ulazak u zgrade i da predvidi sve moguće opasnosti, od kojih je vjetar bio najveća; jednom prilikom iznajmljuje helikopter kojim dobija fotografije sa visine.
Pod maskom električara koji provjeravaju instalacije na krovu, 6. avgusta 1973. godine sa svojim prijateljima ulazi u obje zgrade.
Malo poslije sedam sati ujutru, 7. avgusta 1973. godine, Peti staje na žicu. Na visini od oko 410 metara kreće se oko 45 minuta. Osam puta korača od jednog kraja do drugog; usput pleše, pozdravlja gledaoce i leži na žici.
Na pitanje da li se plašio smrti, odgovara odrično. Prema njegovim riječima, takva smrt bi bila najljepša koju bi ikad mogao imati. Umrijeti dok ispunjavaš san i, u svoj ljepoti poduhvata, zabavljaš publiku, bila bi privilegija.
Le coup očigledno nije bio legalan. Policija dolazi na krovove obje zgrade i naređuje mu da siđe, ali, uprkos prijetnjama, on dolazi na sigurno tek kada počne kiša. Bio je uhapšen, a kaznu je odslužio akrobacijama u Central parku.
Nikada nije prestao sa hodanjem na žici. Iako je bio u sastavu Cirkusa Ringling braće, brzo se vratio samostalnim performansima. Jedini pad se dogodio u Cirkusu. Izgubio je ravnotežu na visini od 14 metara i slomio par rebara.
Redovno drži međunarodne radionice i predavanja. Napisao je osam knjiga u kojima opisuje svoje poduhvate. O njemu je snimljen dokumentarac Man on Wire, a u pripremi je i film The Walk, inspirisan Filipom Petijem.
Inspirativan život koji nastavlja i poslije avgustovskog jutra nikad ne zasjenjuje Le coup i Filip Peti ostaje zapamćen kao čovjek na žici, izvršilac najvećeg umjetničkog zločina 20. vijeka.
Piše: Ivana Daković
