Goran Bare, rokenrol muzičar iz Hrvatske, frontmen legendarnih Majki i Plaćenika, rođen je 16. avgusta 1965. godine u Vinkovcima. Kao dete iz siromašne radničke porodice odrastao je, uglavnom, na ulici gde je rano shvatio svu gorčinu života, pretočivši kasnije vlastita iskustva u snažne i emotivne rok tekstove i muziku – pesme koje će obeležiti jednu burnu epohu devedesetih i potonje godine.
Vremenom je, probijajući se kroz uzburkane valove života na margini, izrastao u brutalno iskrenog rokera u srcu i duši, slobodnog mislioca i čoveka koji na najjednostavniji mogući način može da kaže mnoge od bitnih stvari o životu.
Bluzer je u srcu, ovisnik o heroinu (bivši?) i rokenrolu (još uvek, bez obzira na to što su prošle tri uzburkane, paklene decenije!) kao načinu života.
Zahvaljujući bolnim bluz ožiljcima na duši (njegova prva žena, sa kojom ima sina Mirana, preminula je mlada kao heroinski ovisnik) postao je jedinstveni pesnik ulice i hroničar izgubljenih duša.
Kao pesnik (mada sebe nikad nije tako posmatrao nego je tvrdio da je samo čisti, andergraund roker) život je transponovao u neke od najboljih rok pesama s ovih prostora, a kao inteligentni, tvrdokorni, buntovni i socijalno osvešćeni emotivac pronikao je u dušu čoveka nudeći svoj autentični put ka sreći.
Goran Bare je angažovani rokenrol autor i umetnik samoće teških boja. Njegov život je muzika, bez klišea i kočnica jer uvijek je bio isti i gledao svakog u oči. Njegov život, stav i pesme jedinstven su i krajnje iskren autoportret malog, velikog čoveka.
Goran Bare: autoportret
Ja sam mršavi pas
ostavljen od gospodara
poznajem svakog od vas
moja sjećanja su bolna i stara
svakoga dana ona navrati
da me kroz san vodi
tad počinjem u groznici drhtati
i novo prokletstvo se rodi.
Bio sam vezan lancem od bola
svakoga dana lizao rane
a ona se pojavi ružna i gola
i sva bol tad mi stane
ne želim više da pričam o sebi
i onako me ni’ko ne razume
čuvaj se zato beštije ove
beštija se život zove.
Ne traži me
iako želim da me nađeš
ne spašavaj me
iako želim da me spasiš
„Ja sam čovek sa ulice… Ma ne znam, umjetnost je sranje za buržoaziju. Boli mene kurac za to. Ono što ja radim je običan rokenrol – običan ulični rokenrol i ništa više. Rokenrol se generalno menjao, ali onaj pravi, pravcati, andergraund rokenrol se nikada nije menjao, niti će, a takav je slučaj sa mnom… Droga je imala jak uticaj na mene, jer sam voleo da pevam o tome, kako to radim. Ali, bio bih daleko bolji da se nisam drogirao… Kad god sam u životu bio u teškim situacijama mislim da mi je rokenrol uvek pomogao i izvukao iz toga. To je ono što me u životu drži, u muzici se dobro osećam i jednostavno imam potrebu za tim da pravim muziku, pišem tekstove i snimam i nastupam.“
Ja sam momak
iz proklete kuće
lijen i nervozan
glup i otrovan
ja sanjam
i čekam sve
krvarim od dosade.
Ja sam momak
iz proklete kuće
hoću da ti slomim srce
daj mi noćas malo nade
krvarim od dosade
„Moji tekstovi su okrenuti i sebi i svijetu. Oni su o svemu što osjećam , svemu čega sam svjestan, to su pjesme o nekim mojim stanjima, razmišljanjima… Bina je jedini mjesto gdje se ja osjećam sto posto svojim. Ostatak vremena promatram svijet sa strane i bježim od te ludnice vani. Samo na bini sam ja, to je moj život i takav će biti do kraja. Rokenrol je istina, put i život.“
Noćas je moja tuga
poprimila ljudski oblik
otvorio sam oči
ispred sebe ugledao svoj lik
pružio sam si ruku
i rekao, hajde
vrijeme je da se krene
„Pesma Teške boje oslikava neko moje stanje duha i stanje u kojem sam bio, kao i sve ono što mi se izdešavalo u životu, koji nije baš bio u nekom pastelnom koloritu i vedrim bojama.“
Moje srce teško suzu pusti
i pumpa sa smiješkom
jer ja ću pjevati i evo pjevam
ja ne svijetlim, ja sijevam…
U, teške boje
njima ja sam obojen…
Pokreni me, sa mnom pleši
tuge, tuge me riješi
daj da budem onaj, koji tješi
svakom onom, ko zna da griješi.
Reci mi Bože, koje si boje kože
Bože, daj kaži, to o tebi dal’ su laži
ti znaš sve, tako bar govore
mora da je super gore
kad se prozori raja otvore.
„Mene žene najviše privlače zbog seksa, nikako radi neke dublje veze i sličnih sranja, i tu nastaje problem. Nije meni teško da se povežem, ali jeste većini da se poveže sa mnom i zato sam sam… Nikada u životu nisam bio srećan. Ja sam jako tužan, psihički sam bolesnik. Ja pjevam bluz… Ja ne vjerujem u Boga, šta mogu? I mislim da ovi svećenici više ne vjeruju u Boga. Sasvim je logično da Bog ne postoji, tamo nekakav čiča što lebdi na nebu… Meni je Crkva staromodna i loša organizacija, ne želim nikoga vrijeđati, ali o njima ništa lijepo ne mogu reći.“
Mene ne zanima
to o čemu se priča
mene ne zanima
to što se događa
jer uvijek sam bio isti
i svakog gledao u oči
ne želim razmišljati
o novom pogledu na život
želim razmišljati o ljubavi
meni ne možeš lagati
meni ne možeš pričati
mene ne možeš ni zamoliti
možeš mi samo mahati
sa druge obale
šaljive obale
opasne obale
koju zapljuskuju strahoviti valovi
valovi bijesa
zato ti kažem
povrati u rijeku
pasji skote
pojedi novac i reci
hvala ti živote.
„Mislim da je iskrenost i istina u životu veoma bitna, cenim iskrene ljude, i ja sam takav uvek bio.“
Gdje je nestao čovjek
gdje se skrivao
iz vagona godina
na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi
kojim putem krenuti
može li tko reći
gdje je put ka sreći…
… Samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami…
Kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah
neostvareni snovi
radiš ono što ne voliš
ali mogu ti reći
gdje je put ka sreći…
Kako dugo će postojati
kako dugo će nestajati
želje, potrebe, osjećaji
koji koče i pokreću
tebe, mene sve to vrijeme
srca tvrda k’o kamenje
da mogu ti reći
pokazat put ka sreći…
… Samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami.
„Iako sam star, mozak mi je još mlad, ali nekad se jednostavno presaugaš pa dva-tri dana, kad se ohladiš od nastupa, vidiš da ti je otišlo koleno, leđa, da su ti noge plave… Da bi čovek u ovim godinama radio posao kako treba, mora imati neki luksuz, a kod nas je to nemoguće jer nema novca. Ako to ne voliš raditi ili nemaš neki drugi posao uz glazbu, onda si u banani … Mislim da su klinci previše lijeni, pretili i da jedu previše čipsa. Puno drkaju po tastaturama, trebali bi više brijati po ulici, organizirati skupove, ako treba potući se sa policijom, pokazati silu i snagu. Međutim, sve se svodi na to da imaju 300 prijatelja na Fejsu. Mladež je otišla u tri pičke materine .“
Puno pijem
dok ležim u sobi sam
moje ljubavi više nema
i ne želim da svane dan.
Ne želim sunce
nek traje ovaj mrak
jedna zvijezda kao da pjeva
to meni moja draga šalje znak.
Ne želim više biti tu
poljubit ću ponovo svoju dragu
ili u raju ili u paklu.
Umetnošću samoće i jezikom ulice Goran Bare je ovekovečio svet oko sebe. Njegov bluz i rokenrol, obojeni teškim bojama, hronika su mnogih izgubljenih duša u potrazi za svetlošću i srećom u svetu očaja i bezosećajnosti. Snagom emocije, iskrenošću i ogoljenom istinom naslikao je na paleti života čovekov put ka sreći, osvetlivši makar na trenutak ovozemaljski život tamniji od noći.
Samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami.
