Aleksandra je prošlogodišnja prvonagrađena na festivalu „Slovo Gorčina“ za svoju zbirku „Lutanja“. Zbirka je proglašena za „najcjelovitiju, ispisanu kao čvrsta kompozicijska struktura unutar koje, opet, svaka pjesma nosi zaseban smisao i kvalitet.“ To znači da je ovog leta njena zbirka izašla iz štampe i još vrela doživela prvu promociju na samom festivalu u Stocu. Predgovor zbirci je dala Dijana Hadžizukić i dovela me u opasnost ponavljanja rečenog.

Čitanju ove zbirke sam pristupila iz krajnje sebičnih razloga i radoznalosti, ali mi je ono dopustilo da prevaziđem prvi razlog, nahranila drugi i još mnoštvo. Snaga književnih manifestacija je u tome da postave veliki svetleći znak iznad autora. Čitalac će tada poći za putokazom. Od umeća autora i čitaočevih sposobnosti da prepozna iskrenost zavisi da li će biti usisan u trenutke imaginacije. Poezija se udaljava od razuma i logike, ona to uzima u svom početku, ali nastoji da prevaziđe i otvori nova prostranstva individualnog sveta u kojem će važiti nove veze.

Zbirka „Lutanja“

Posveta koja otvara zbirku glasi: „Ocu umesto spomenika.“ Ovaj natpis je dirljiva predstava umetnika koji nema šta da pruži sem sebe kao provodnika do duhovnog i kao proizvod tog saobraćaja je poezija koja je preda mnom. Umetnik daje delo preko kojeg komuniciramo sa onim delom svega koji mu je omogućen da uvidi. Autorkin uvid nije optimističan i započinje pesmom „Bespuće“ odakle se dalje pružaju tri staze.

Bespuće je stanje u kojem se nalazi lirski subjekat, osvrće se oko sebe i gleda u sebe. Kroz pocepanu odeću i obuću ona vidi prošlost i porodicu koja je stvarala vrednim rukama, gradila čardake i bila u vezi sa daljinama. Na samom početku su dati nagoveštaji ironije u ovoj postapokaliptičnoj slici usamljenog subjekata koji je osuđen na sećanje. Refren koji se menja u kontrastu je sa strofom koja mu prethodi, i daje pesmi himnični ton svejednosti.

„Pa lutam bosa, bez psa i bez štapa.
Nigde preda mnom videla,
nigde preda mnom kandila ni krsta, a ni nekrsta
lutam pusta kroz bespuća.“

Prva staza koja izvire odvodi u detinjstvo koje miriše na one kojih više nema, ali se u snovima nežno osmehuju. Lirski subjekat priziva detinje doživljaje odvojena od njih ne samo vremenski, već i prostorno. Ostaje retorska zapitanost u pesmi „Vreme čuda“ da li taj prostor detinjstva čuva čuda i dalje.

Subjekat iz nove perspektive uviđa da je prisutnost smrti bila stalna, ali isto tako ističe da svest o njoj nije postojala onomad. Pravi sveznajući razmak između nekad i sad, ističe promenu, odgoni iluziju i prihvata smrt kao sveprisutnu, ali još kao posmatrača. U svakoj pesmi ovog ciklusa se javljaju lirska ponavljanja koja pružaju osećaj nunanja i uspavljivanja. Ova refrenska ponavljanja za razliku od nežnih uspavanki koje bi počinjale sa „Buji, paji“ nisu nešto što želimo da čujemo pred san.

„U dvorištu u ružičnjaku/ …/ U dvorištu u ružičnjaku/ …/ U dvorištu u ružičnjaku/ …/ I nema više ni dvorišta, ni ružičnjaka,/ samo nas smrt i dalje vreba“ („Vrt“)

Lirski subjekat u svom deliričnom prizivanju dragih prostora podseća na smrt koja ih je odnela. Odlazeći u lepotu i vraćajući se stradanju, subjekat poziva na oprez, skoro borbenu spremnost.

Mesto radnje ciklusa „Staza prva“ je kuća, dvorište, zelena kapija, ulica, nedaleko od Šar planine. „Staza druga“ me odvodi dalje, u smrt nagoveštenu u prvom ciklusu. Izašla sam iz kuće i hladno je u ovom svetu. Ovo je sada svet smrti boga, oca, nepoznatih ljudi, rata. Ovaj ciklus započnje pesmom „Dan kada je umro Isus“. Lirski subjekat je „odbegli zombi“, „prerano sveli“, živi mrtvac nosi prokletstvo sećanja na pastorale i jasnije je nego ikad da se one neće vratiti. Potreba za uniženjem starih vrednosti, starih Grka, hrišćanskih verovanja, bes zbog nemogućnosti utehe i proklestva sećanja izlazi iz teksta i oblikuje se u mojoj stvarnosti.

Leto je u rušenju, u propadanju, nema vere, ostali su religiozni rituali, priroda je nema pred strahotama čoveka, a čovek kojem je verovala je otišao u nepovrat. U poslednjim stihovima ovog ciklusa se izdvaja duh prihvatanja smrti kao „nepromenljive realnosti“. U tom prihvatanju počinje izlazak iz mraka ka kojem ćemo ići u „Stazi trećoj“.

Leksika koja oblikuje stvarnost književnog dela me smešta u prošlost, u već ispevana stradanja Prvog i Drugog svetskog rata. Korišćenje rečnika koji nije savremeni ne daje mogućnost novom doživljaju rata jer on i ne postoji. Nema iskustva stradanja da nije već proživljeno. Naša je velika ironija ako mislimo da smo posebni zato što smo doživeli da nas isteraju iz naših kuća ili isteraju članove naših porodica iz naših života.

Nema novosti u tome. Priroda, vreme, bog, u šta god verujemo, već je posvedočilo svemu. Novost je da se prosvećenost ponovo iskrivila pred naletom sile, mase, i o tome čitam u ovoj poeziji. U trećem ciklusu se leksika osavremenjuje, interpunkcija zanemaruje, promalja se proleće iako se trava rađa prašnjava i stari prijatelji lutaju stranim gradovima. Lirski subjekat počinje da oseća život i da shvata da on „neumitno prolazi“.

Aleksandra Jovičić

Sledeći put kada srećemo lirskog subjekta, ona je u „Epilogu“. Pridružuje se bezbrižnim ljudima pokušavajući da se seti sopstvene bezbrižnosti. Dve su promene koje se ističu u lirskom subjektu u poslednjoj pesmi. Ona više nije usamljena. Sada je to množina koja je proživela ono što ih udaljava od bezbrižnosti hrabrih mladića u Drimu. I još važnije, lirski subjekat je u letu koje nije leto drugog ciklusa već svetlo; oseća bliskost sa onim kraj sebe.

Ova poezija mi je omogućila da uđem u jedno meko i oslabljeno srce u kojem je silovito pulisrala volja za životom. Svojom leksikom, semantikom, motivima i ritmom me je vodila kroz njegove lomove i otvarala vrata bolovima pokazujući lepotu u svakom od njih. Ovaj dišući organizam reči je pokazao svoje ožiljke i prihvatio ih u svojoj nesavršenosti. Iskrenost ovog književnog dela prema svetu u sebi i svetu oko sebe je potvrdila ljubav.

Zbirka „Lutanja“ me je provocirala na deljenje, pružila nadu da možemo biti svesniji, bolji jedni prema drugima. Stradamo isto, naše generacije su još jedne od onih obeleženih samovoljom neprosvećenih kojima dopuštamo da upravljaju našim životima. Zaustavimo razaračke horde lepotom.

Piše: Željana Vukanac

(Visited 2 times, 1 visits today)

POSTAVI KOMENTAR

Upišite komentar!
Upišite svoje ime

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.