Transmania, filmski omnibus koji je svoju premijeru doživio na Sarajevo film festivalu hrabar je iskorak hrvatske kinematografije koji će vaš um dovesti pred uvrnuta i bizarna stanja transcedetalne stvarnosti.
Filmski je to eksperiment u kojem je sudjelovalo 15 hrvatskih redatelja među kojima su Dalibor Matanić, Sonja Tarokić, Hana Jušić, Bobo Jelčić, Zvonimir Jurić, Vlatka Vorkapić, Jasna Zastavniković, Filip Šovagović, Ivan Salaj, Sara Hribar, Tanja Golić, Petar Orešković, Stanislav Tomić, Edi Mužina i Ivan Sikavica.
Projekt je koncipiran na način da svaki redatelj režira 5 minuta tek nakon što je pogledao zadnju minutu prethodnika, a za snimiti je imao jedan dan. Inspiraciju za ovaj pothvat, arhitekt i scenograf David Lušić, pronašao je u nadrealistima koji su početkom 20tih godina metodom Cadavre Exquis istraživali mističnost i paradoksalnost ljudskog uma tako što su naizmjenice, ne znajući što je prethodnik napisao, pisali riječi i u konačnici dobili jedno vanzbiljsko djelo.
Jednostavno rečeno hrvatski filmaši su za sitne novce zaigrali kaladont i ugodno me iznenadili.
Manje prostore značilo je više slobode u Transmaniji
Maleni prostor od 5 min omogućio je redateljima nevjerovatno mnogo autorske slobode pa se većina odvažila izaći van filmskih okvira što tematskih što tehničkih.
Film je sastavljen od niza logički nepovezanih priča, događaja i likova poput muža preljubnika, serijskih ubojica, bijega s nesreće, seksualnih fetiša i odlaska pedikeru koje ipak prožima jedna zajednička nit mračne hrvatske stvarnosti koja se krije iza susjedovih zatvorenih vrata.
Prikaz je to trulog, grešnog, perveznog i izobličenog ljudskog uma skrivenog od danjeg svijetla. Također, zanimljiva je mješavina raznih stilova i izražaja pa usitinu ima svega od egzistencijalističkih tema, filmskog naturalizma, dadaizma do ustaljenog policijskog razgovora.
Fantastične su scene pedikerke koja iz dana u dana, u svojoj ništavnoj kolotečini obrađuje tuđa stopala i konstantno sluša jedne te iste životne priče sve dok ne odluči napustiti sve i pobjeći.
Čovjek koji se probudi gol u sred ničega okružen samo vodom apstraktno je do razine da ne shvaćate u potpunosti o čemu se radi al’ je lijepo samo gledati i pokušati shvatiti. Simbolički film je moćan pa vas kratki prizor čovjeka razapetog na livadi dok se pokraj njega skupina ljudi deklarira kao dobri ili zli, a zatim gađa kruhom ostavlja zatečenim svojom bizarnošću.
Ostatke ovog nadrealističkog mozaika vam ostavljam na gledanje. Film, iako nepovezan, konstantno vas drži u napetosti i iščekivanju idućih 5 minuta. Upravo su tu, u nedostatku logičnosti i smislenosti, hrvatski filmaši odvažno pokazali da umjetnosti da bi bila umjetnost ne treba imati smisla u realnom svijetu. Transmania je sama sebi svrha, ne treba, niti ne traži objašnjenja ili pravila, ona je oslobođe od svakog oblika društvene stege.
Film koji biste na čudan način dobili kad biste izašli na ulicu i od desetero stranaca zatražili da vam ispričaju svoje najmračnije tajne i zatim to sve spojili u jedno osjetilno iskustvo.
Uistino je pravo osvježenje vidjeti da se na domaćoj sceni stvaraju djela vođena larpurlartističkim idejama koja izlaze iz okvira ustaljenog, znanog i uvriježenog. Svakako vam preporučam da odete i pogledate ovu uvrnutu igru jer kome treba još jedan film o ratu?
Trebate videti film maldog reditelja Ive Cara „Na vrhu brega“. Film ostavlja bez daha, a podseća na „Trasmaniju“. Iva Car je nepoznat široj javnosti, on je avangardni multimedijalni umetnik, autor je natpisa „Srpski Holywood“ na Rudniku (Srbija).