Pojam esejistički roman, roman esej li roman-esej, kako teoretičari označavaju Proljeća Ivana Galeba, jedini je sveobuhvatan i istinit žanr. Ponekad nam je život lirika, katkad epika, ponekad birokratija, ekonomija, matematika, teorija… Naličje života je multipli žanr, upravo istovremeno sveobuhvatni i neobavezujući roman-esej.
Kako je Vladan Desnica dekonstruisao klasični roman?
Dekonstrukcija klasičnog romana i ignorisanje pravila nije krik modernosti nego jedini komforan način da se dosegne ono suštinsko i originalno. Došlo je vreme da se slome ramovi.
I Desnica ih je lomio i slomio, kao što su i Pavić sa Hazarskim rečnikom, Kiš sa Peščanikom, Crnjanski sa Dnevnikom o Čarnojeviću, Srđan Valjarević sa Zimskim dnevnikom i Dnevnikom druge zime, Basara sa Famom o biciklistima…
Dekonstrukcija romana nije njegovo ukidanje i kraj – ono je samo novi oblik. Postoje kreacija i delo. Žanrovi i rodovi su bespotrebni ramovi. Ako smo u životu slobodni bez odgovornosti sudiće nam zakoni i trpećemo posledice. Ako smo slobodni bez odgovornosti u umetnosti sudiće nam vreme koje će nas progutati i izbrisati.
Bitan metod u romanu Proljeća Ivana Galeba je asocijativnost gde su mnogi literarni pasaži posledica nje. Ali, sa druge strane, i čitalac dok čita ovaj roman, razmišlja asocijativno, on ga vodi u različite odaje i prostranstva. I upravo ta transcedentalna moć je nešto što privlači ovom romanu.
Roman Proljeća Ivana Galeba je kao mozaik gde je svako poglavlje deo pazla. Ponekad nam Desnica daje delić sa sasvim druge strane, ali sve u jednom cilju, da se sklopi slagalica. Ako ga čitamo od pozadi ili iz sredine nećemo mnogo izgubiti. Tako da vizuelno ovaj roman možemo da vidimo kao loptu ili preciznije, kao užarenu kuglu.
Umiranja i rađanja u romanu Proljeća Ivana Galeba
Nakon operacije, u bolničkoj sobi, violinista Ivan Galeb razmišlja o detinjstvu, porodici, prijateljima, devojkama, umetnosti, pozorištu, filozofiji… Operacija je simbol novog rađanja, a bolnica je pozadina života.
Ako analiziramo život, koliko god da smo aktivni, trenuci pasivnosti su učestaliji, jer u njih spada spavanje, odmaranje i ostala mirovanja. Upravo u tim momentima fizičkog mira mi razmišljamo o preživljenom i proživljenom. Misaona obrada stvarnosti čini da budemo srećni, nesrećni ili nešto između. Događaji sami po sebi nemaju emotivnu boju.
„S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljća. To su godovi duše“, piše Desnica u romanu „Proljeća Ivana Galeba“.
Za Vladana Desnicu proleće, odnosno proleća, istovremena su „umiranja“ i „rađanja“, vaskrsavanja nas iz nas. Ta „mitarenja“ jesu velika tema, jer ako analiziramo vlastiti život možemo da vidimo segmente, odnosno živote, a ne život i različite osobe.
U intervjuu za NIN Desnica je govorio o shvatanju muzike i muzikalnosti u literaturi. On kaže i ovo:
„Muzika je valjda dosta uticala na moje stvaranje. U Ivanu Galebu možda se to osjeća u strukturi i arhitektonici djela, u alterniranju, ispreplitanju, suprotstavljanju tema, u smjeni tempa. Neko je čini mi se tačno napisao da se poglavlja i događaji u Ivanu Galebu smjenjuju po nekoj zakonitosti, po nekom datom ritmu, kao u određenim muzičkim formama. Pitanju stila i brizi oko muzikalnosti fraze posvećujem kudikamo više pažnje (i važnosti) nego što površnom oku ili uhu može da izgleda.“
Ovo podseća na austrijskog pisca Tomasa Bernharda i njegovu težnju ka muzikalnosti dela oličenoj u sledećim rečenicama:
„Ono što neki rade sa notama, ja radim sa rečima. U suštini me ništa drugo ne zanima. (…) Jedino što možeš da učiniš je da ritmom uzdigneš jezik i daš mu muzikalnost“.
Čini se da pisci mnogo više obraćaju pažnju na značenje nego na muzikalnost i ono što bi nazvali stilom.
U intervjuu za Borbu Desnica kaže:
„I kad ste odložili jedan rukopis, on u vama podsvjesno živi. Materija je zrela iako sami na to niste mislili. (…) Za pisaćim stolom ne može nešto da dozrijeva, djelo uvijek nastaje dalje od pisaćeg stola. Nagoniti svjesno misao da nađe jedno riješenje ne vodi cilju. Mora da postoji izvjesna spontanost rješenja koja dolaze. Udaljavanje od djela je uklanjanje svjesne pažnje da bi podsvjesni rad na njemu pomogao piscu da opet započne.“
Proljeća Ivana Galeba nastaju u bolesničkoj postelji, ali ne samo u konkretnoj nego u metafizičkoj postelji(ci) u kojoj smo u momentima slabosti i sporosti, uronjeni u tkivo viđenog, proživljenog, okušanog. Spremni ponovo da se (po)rodimo.
Na đubrištu tog iskustva, u momentima latentne dokolice, nastaje delo ili pokušaj dela. Inspiracija koja je često precenjena kao pojam i bespotrebno mistifikovana, dolazi kao posledica nervne aktivnosti, detaljne analize materije i rudarenja po vlastitoj unutrašnjosti. Nadahnuće nije bič sunca, ono je vađenje uglja iz nas samih.
Romane delim na konačne i beskonačne. Konačnim, koliko god da su dobri ili loši, se ne bavim misaono i ne vraćam im se. Pročitam ih ili ne pročitam i kad završim sa njima to je kraj. Beskonačnim romanima uvek se vraćam, bilo da ih čitam ponovo ili da razmišljam o njima, gde svako naredno čitanje ima novu boju. Roman Proljeća Ivana Galeba zasigurno spada u beskonačne.
