Ljepota je, na neki način, dosadna. Čak iako se njen koncept mijenja kroz epohe, lijepi objekat uvijek prati određena pravila… Ružnoća je nepredvidljiva i nudi beskonačan opseg mogućnosti. Ljepota je konačna. Ružnoća je beskonačna, kao Bog.
Umberto Eco, „On Ugliness“
Umberto Eko – moderni genije koji je uspio da iz slojeva i sa margina evropskog filma, literature i umjetnosti izvuče antropološku srž čovjeka.
Nakon enciklopedijskog djela O ljepoti može se steći dojam da je ljepota u očima posmatrača, i to ne samo posmatrača kao individue nego je i kulturološki fenomen subjektiviteta čitavih kultura, rasa i nacija.
Da li je i ružnoća u oku posmatrača?
O standardu ljepote se oduvijek razmatralo i o tome se i dan danas vode rasprave. Bit ružnoće kao mentalnog konstrukta Umberto Eko vidi u mitovima. Dotiče se mitologije jasnim stavom:
Klasična mitologija je katalog neopisive surovosti: […] To je svijet kojim dominira zlo, gdje čak i najdivnija stvorenja vrže zlodjela.
Tu čitaocu Eko ređa mentalne slike Prometeja koji je od bogova ukrao vatru i poklonio ljudima, kažnjen od strane bogova da razapet leži na stijeni dok mu orao čeprka jetru.
Za Sv. Avgustina ljepota i ružnoća ne postoje na božanskoj ravni. Kosmos je, sam po sebi, savršen.
Hristove muke
Hegel će se među prvima dotaći Hristovih muka. On opisuje prikaz raspetog Hrista kao površni deformitet koji prikriva unutrašnju ljepotu žrtve za ljudski rod i obećanog svijeta.
Malo je realističnih prikaza ovog čina. Renesansno slikarstvo i skulptura će patnje Hrista prikazati sa zrnom erotizacije, prikazivanjem njegovog obnaženog tijela sa detaljnim studijama istog.
Poruka je jednostavna: držimo se deformisanog Hrista prekrivenog krvlju i prljavštinom, izmučenog i ispljuvanog, njegov put pratimo – božanstvenost u ružnoći.
Njemački slikari idu korak dalje i na moment homoeroticizuju Hrista i Hristovo tijelo. Eko tvrdi da je to prenaglašena beautifikacija torture, posebno na slikama na kojima vojnici muče Hrista.
Poruka: mučenje je beskorisno; nestane li tijelo, duša će ostati od boga nagrađena.
Trijumf Smrti – XII vijek
Ovaj period poetike ružnoće Umberto Eko opisuje riječima Memento Mori (sjeti se smrti). Ogroman period evropske istorije biva obilježen kugom, razaračkim ratovima i strahom od smrti. Život je vječita patnja, a sudnji dan je slavljenje smrti.
Mračno doba donijeće nam ilustrativan prikaz smrti kao mršavog humanoida, kostura koji sije svoje darove razorenim selima i gradovima.
Ovakve freske i slike najbolji su prikaz shvatanja ružnoće tog perioda. Eko se dotiče remek-djela Ingmara Bergmana, filma Sedmi Pečat, koji prikazuje odnos smrti i ljudi kroz danse macabre, ples. Smrt raščinjava sve, izjednačava sve nejednakosti. Bergman završava film plesom Smrti i ljudi, vide se samo sjenke i ne vidi se ko je bogat, ko siromašan, ko je prostitutka a ko kralj.
Pakao
Ambis, Gehena, Orfej i Euridika – Eko niže slike pakla, pominje Danteov prikaz Lucifera sa tri lica i šest krila.
Što je pakao? I to je subjektivan osjećaj. Van institucionalizovanog prikaza pakla, Sartr ga doživljava kao čekaonicu u kojoj se ne zna ko je mučitelj. U djelu In Camera trojica stranaca osuđena su da žive zajedno svu vječnost, da jedni drugima budu đavoli i mučitelji.
Belzebub, Zli, Neprijatelj, Lažov, Princ svijeta – Đavo. Gotovo beskrajni nazivi za jedno te isto, ružnoću i zlo sabijeno u predstavi mučitelja.
Hijeronim Boš i mračna šuma ljudske psihe
Hijeronimova djela su inspirisana srednjovjekovnim jeresima, magijom, tamnom okultnom praksom, sektaštvom. Odišu zabavom, ali i provokacijom. Poslužio je kao inspiracija nadrealistima.
Čuveni su njegovi prikazi ružnoće, grešnog ljudstva, sukoba neba i pakla, grotesknih figura ljudi i životinja, izmiješanih i mutiranih. Ružnoća je grijeh, šuma patuljaka, gargojla i ljudi riba. Njegova djela su gotovo enciklopedijski prikazi, liber monstrorum, enciklopedija groteske.
Savremeno doba i ružnoća
Diznijevi prikazi ružnoće dati su nam kroz dva apekta: prvi je onaj ružnih, romantizovanih likova poput Zvijeri ili Kvazimoda, a drugi je prikaz zlih, ružnih likova, Zle Kraljice koja Snežani daje otrovnu jabuku, Vještice iz Oza, Džafara iz Aladina, itd.
Savremeni prikaz ružnoće nije fiksan. Fotografija je to dijelom usmjerila na prikaz ružnih strana progresa. Kroz uličnu fotografiju, ratnu i portrete, svijet se prvim dijelom prošlog vijeka prikazuje u čitavoj svojoj ironičnosti i propalom progresu.
Kič i šund su prikazi savremene ružnoće, smeće, prosti prikazi estetske površnosti kakva je potrebna konzumerističkoj srednjoj i nižoj klasi, bilo da su to lažni venecijanski kanali u Las Vegasu, hoteli inspirisani Madonom ili Kemp (trend naglašavanja komičnosti, marginalnih aspekata ličnosti i stereotipa, mnogi smatraju da je namjeran za razliku od šunda i kiča jer se mora svjesno proizvesti).
Danas distinkcija lijepo/ružno gubi svoj smisao. Bred Pit i Merilin Menson su dvije idealizovane figure, njihova ljepota ili ružnoća je nebitna i trivijalna onima koji na njih gledaju kao na bogove. Plastična hirurgija je kupila monopol nad ljepotom, a modni trendovi takođe. Pojedinac više nije i nikad neće odlučivati što je lijepo, a što ružno, tu štafetu su preuzele mase.
Što je ružnoća?
Pitajte žabu – njoj je lijepa druga debela žaba sa ogromnim očima, ženka sa kojom će ostvariti potomstvo. Za čovjeka ona je ružno skakutavo stvorenje.
Ružnoća je sve što i ljepota, samo naopako, intimnije i subjektivnije.
