Vladislav Petković, tragični junak naše moderne, pojavio se „u času kad su sa tvrđava akademizma bacane grčke vatre na sve što je izgledalo dekadentno i asocijalno“, kako je to slikovito opisao M. Pavlović.
U doba kad je kapitalizam razarao patrijarhalnu zajednicu i naša književnost postala univerzitetska, on je kročio iz Zablaća u Beograd, iz sela u prestonicu, sam, samouk, i stvarao nezavisno od evropske moderne vođen unutrašnjom muzikom. U njegovim stihovima prelomio se do tada neslućeni pesimizam, zaglavljen na putu između dardanelizma i nirvanizma.
Upoznajte Disa, koji je bio lirski pjesnik kad je njegovoj sredini bio preči javni radnik, osobenjak kada se od književnika tražilo da bude „inteligentniji“.
Patriotizmu i optimizmu suprotstavio je poeziju bodlerovskih deliričnih stanja, i ne znajući za Bodlera. Prikazao je raspadanje i trulež onda kad su naši pjesnici stajali nijemi pred đacima francuskih škola: Dučićevom zlatarskom poezijom i mermernom poezijom Milana Rakića.
Misleći da „duh diše gde hoće“ oslobađao je našu poeziju tradicije u kojoj zamire i dao joj polet van okova. Zato ga simbolično nazvaše ukletim srpskim pjesnikom.
Dis i kritika
Bolešljiv, siromašan, veoma kratkovid, na selu rođen pa nedovoljno književno obogaćen. Rođen među trinaestoro od kojih je većina pomrla, otac propao u poslu, majka ostala jedina snaga. Otud Disova pretjerana osjetljivost i prerana umnost.
Sve što je napisao izraz je njegove unutrašnje prirode. U očima malograđana bio je čudni slabić, nesređeni boem i izlišni žitelj.
Prve godine braka 1911. godine, kada je našao ženu dovoljno jaku da vodi pjesnika kroz život, objavljuje su Utopljene duše. Njegova lelujavost, praznina i neodređenost za Skerlića bila je ravna svetogrđu. Disove Utopljene duše u ime nacionalne energije stavljene su van književnosti, a pjesnik je označen kao čovjek u bunilu, plagijator, balkanski dekadent.
Postao je najveća žrtva Jovana Skerlića koji je napao Disovu boemiju kao vraćanje alkoholičarstvu, lažni modernizam i nelogično posmatranje svijeta. Poezija snova koje se takao Laza Kostić našla je izrazitiju verziju u Disovim stihovima. Jovan Skerlić to nije shvatao, već joj se čudio i vjerovao da se Petković prenemaže dok god pjeva o bizarnim osjećajima u času kad mali čovjek kod nas nema ni čestite postelje.
Trebalo je vitalne snage, trebalo je inspiratora nacionalne svijesti, trebalo je potpore vedrom raspoloženju: kome je trebao Dis sa pesimizmom?
Evo nekoliko rečenica iz Skerlićeve kritike:
U Disovoj zbirci valja videti jedan naročiti pojav. . . Ona je posljednji i najgori izraz jednog književnog pokreta bez smisla i bez osnovice. . . Ona označava paroksizam i bedni kraj naše dekadence koja je gotovo pre umrla i no što se rodila. . .
Tako je Skerlić bacio Disa u veći mrak nego u kojem je i sam bio. Ali nije samo to navelo Disa na stihove poput:
Nemam snage da se borim sa vremenom. . .
Osećam dodir trulog ogrtača. . .
Pusti trulež neka slepo gazi ljubav i dušu. . .
Pokidani, rastureni svi listovi iz života. . .
On koji je čeznuo za životom „u svetlosti, bez mraka i studi“ i sišao „s prestola tajni, snova i zvuka“ našao se „pored niskih strasti“ i stigao do konačne istine:
I mrak ima svoje svetle strane, mis’o se rađa kad je sreća pusta
Disova se poezija, kao i Bodlerova prije njega, oslonila na postulat samo jednog čovjeka i njegovog iskustva. Ti sadržaji imaju rijetku osobinu neponovljivosti jer je ova poezija previše lična da bi služila kao polazna tačka nekoj budućoj. Početak je egzistencijalističkog stava u našoj lirici.
U trenucima prkosa, Dis je volio da razdraži kritičare svog doba. U Razumljivoj pesmi on pjeva:
Ne marim inače za život i brige
Naroda i ljudi, za principe razne
. . .
Volim oblak, cveće kad cveta i vene
Al’ nikako ljude što ropću i pište:
Što drugoga boli, ne boli i mene;
Mene tuđi jadi nimalo ne tište.
Ovdje valja uporediti Disovog savremenika Milana Rakića i njegovu Tugu:
Ja plačem i kad drugi strada,
Kad tuđa sreća ko cvet vene,
Za mene nema tuđih jada:
Što boli drugog, boli mene.
Evo zašto je Dis izazvao gnjev slobodara, mada ovu pjesmu ne treba shvatiti kao konačnu deklaraciju. Ima kod njega drugih, boljih pjesama koje mnogo uvjerljivije ukazuju na njegove istinske stavove. Na primjer pjesma Naši dani, u kojoj će Dis izraziti prezir prema pokvarenjacima na čelu društva njegovog vremena.
Godine 1913. izlazi njegova druga zbirka poezije Mi čekamo cara, ovaj put rodoljubiva, kao odgovor na optužbe da je asocijalan. Optimizam i vjera u narod koju je Skerlić tražio u prvoj zbirci, javlja se ovdje. Ali nategnuto, nedovoljno iskreno. Dis će o tome reći:
Ja sam tamo u knjizi Utopljene duše, a ne u ovom što sam napisao docnije. Ali sam morao da pišem – trebalo je živeti kada se stvorila porodica.
Transcendentalni pjesnik
Ima u mene dana koji traju nedeljama, kada se u mene spusti ćutanje. . . jedno nepokretno ćutanje. . . Njega niko ne vidi, iako ja idem u društvo i obavljam svoje poslove ili svoj nerad. Ja njega nosim kao jedan teret koji se sam penje i sam skida; kao jednog gosta koji mi je uzeo sve tako da nikoga nemam. . . Moram reći da me nije probudilo sunce ni hladno proleće ni takvo što. Nego onako neki slučaj, neka tajna – onaj isti slučaj, ona ista tajna koja mi je i donela ćutanje. Iz tri svoja ranija ćutanja ja sam dao tri najcrnje stvari: „Orgije“, „Raspadanje“ i „Poginuli dom“. Ovo četvrto ćutanje, šta mi donosi?. . .
Ovaj odlomak iz Disovog pisma osvjetljava njegovu pjesničku ličnost. Duhovnu koncentraciju, poniranje u sebe i gubljenje osjećaja materije Dis osjeća kao neku tajnu fatalnost koja upravlja njime. U Disu je nešto mjesečarsko, i sve se zbiva po volji neke transcendentalne skrivenosti koja ga ostvaruje, uspavljuje i budi. Zbog toga je njegova poezija poezija sna, slutnje, vizelnosti, hipnoze.
U isto vrijeme ta je poezija dokument pjesničkog ličnog života koji se muči u stalnom predosjećanju smrti i zle kobi. S tim u vezi je on pjesnik vizionar, u transcendentalnom odnosu sa događajima koji će se zbiti u njegovom životu. Zato je kasnije njegov bol u izgnanstvu tako težak, do vidovitosti, kao da je predosjećao smrt svoje kćeri koja je umrla od opekotina:
Ja opet sanjam, došla mi kći,
I dan veliki: sunce je greje.
Ali i s njom mati. Srećni smo svi.
Nju igra odne. Al’ se slatko smeje!
Više moje glave klikće čudno jato:
Beše tako srećna, umrla je zato!
Utopljene duše i pjesme sa Krfa ličan su doživljaj čovjeka koji je osjećao dah smrti od svoje rane mladosti do svoga tragičnog utopljenja u Jonskom moru.
Da je ovaj svijet „adski prostor“ Dis će najbolje objasniti u Tamnici, koja zajedno sa pjesmama Možda spava i Nirvana, čini njegov pjesnički kosmos. U navedenim pjesmama, u prostoru metafizičkog, Dis je riješio tri tajne: tajnu rođenja, tajnu ljubavi i tajnu smrti.
Pjesništvo moderne izražavajući nezadovoljstvo životom i pesimistički odnos prema stvarnosti, dalo je smrti značajno mjesto. Budući da je jedan od karakterističnih motiva u Disovim pjesmama pogled, odnosno oči, kritičari su tumačili da Disov slab vid nije mogao da pruži sigurnost u odnosima sa spoljašnjim svijetom pa se pjesnik prepuštao i više volio da se nešto približi njemu.
Neka je to i u viziji, kao što je u Nirvani:
I sve što je postojalo ikad,
svoju senku sve što imađaše
sve što više vratiti se nikad,
nikad neće – k meni dohođaše.
Ova Disova pjesma sadrži najviši stepen pesimizma i misao o besmislenosti trajanja. U osnovi je apsolutni mir i ćutanje, sveopšti nirvanizam u kome gasne svaki dah života i obezličava se svaki lik.
Pored njegovih stihova ljudi su dopisivali uzdahe.
