U prvoj polovini XVI vijeka Frančesko Mazola, poznatiji kao Parmiđanino, stvara sliku Autoportret u konveksnom ogledalu.
Po toj slici i slici Bogorodica sa dugim vratom najviše će i ostati zapamćen u istoriji umjetnosti, no postoji jedan posebno zanimljiv trenutak u njegovom životu iz koga možemo naslutiti nešto više o ovom slikaru.
Možda je razočaranje svijetom i savremenicima, a možda i neka lična dubinska volja natjerala Parmiđanina da se u jednom periodu svog stvaranja potpuno otuđi od svega i počne strastveno istraživati alhemiju zbog čega će završiti u zatvoru.
Istraživačka strast ga je odvojila od ugovorenih obaveza pa je stoga i došao u takve neprilike.
Postoji više razmišljanja na temu Parmiđaninovog izleta u alhemiju. Jedna od prihaćenijih jeste ta da ga želja za zanatskim usavršavanjem u grafici i bakrorezu tamo odvela. Međutim, alhemija u to doba predstavlja mnogo više od volje za usavršavanjem, pa nećemo pogriješiti ako tvrdimo da su slikarovi razlozi dublji od toga.
Svojevrsnu alhemiju prepoznajemo i u pomenutoj slici – Autoportret u konveksnom ogledalu. Bez stvarnog poznavanja slikarskih težnji tog vremena koje bi možda dalo sigurniji odgovor na pitanje zašto Parmiđanino pravi autoportret u konveksnom ogledalu, možemo slobodno i otvoreno govoriti o alhemiji koja se očitava u današnjici na poseban način.
Na slici vidimo mladića koji se ogleda u koveksnom ogledalu. U prvom planu je posebno uvećana ruka čija uvećanost dolazi otuda što je ta ruka bliža ogledalu koje se ponaša kao povećalo, dok je izražajan pogled mladića pomalo neočekivano uperen u posmatrača. Budući da je konveksno ogledalo okruglo, shodno kompoziciji slike, gledalac očekuje da su oči portretisane osobe usmjerene u uvećanu ruku, no nije tako – one prozorljivo gledaju u nas.
Iz ove „dvoglasnosti“ slike izrasta umjetnikova alhemija. Ruka u prvom planu govori nam šta je jedno umjetničko djelo – to je karakteristična pojava iz svih mogućih sfera postojećeg uvećana do te mjere da postane uočljivija i jasnija, dok pogled pokazuje smjer te uočljivosti – on mora biti unutar samog posmatrača/čitaoca/pjevača i sl. U najjednostavnijem tumačenju alhemije ona porazumijeva pokušaj pravljenja zlata od nečega što nije zlato, pa tako i na pravi način tretirana bilo koja pojava postaje umjetničko djelo. To nije samo postupak, to je neophodnost umjetničkog djela.
Parmiđanino i njegova ruka: primeri iz književnosti
Stranac
Jedan od najuticajnijih romana XX vijeka Kamijev Stranac može biti shvaćen na predstavljeni način. Sa Kamijem čitalaštvo polemiše na različite načine – neki u njemu vide žreca savremenog čovjeka, neki vide pisca koji promoviše tip ljudi kao što je Merso.
Ono što je zaista tačno jeste to da je Merso svaki čovjek stavljen ispred konveksnog ogledala.
Ravnodušnost tog karaktera u manjoj ili većoj mjeri poznaje svaki čovjek; međutim, Merso predstavlja određeni tip uvećan do krajnje mjere i kao takav on je predstavljen sa mnogo uvećanim „antiosobinama“ zarad jasnosti piščeve poruke.
Gregor Samsa
I Kafka na poseban način služi istoj alhemiji u Preobražaju. Gregor Samsa je običan potlačeni čovjek čiji život čak i ne izlazi iz okvira većine ljudi, ali se intenzitet zla u toj potlačenosti mnogo bolje uočava kada ga pisac pretvori u ogromnu bubu. Taj preobražaj postaje primjer čiste književne alhemije.
Guliver
Sjetimo se samo epizode iz Guliverovih putovanja kada Guliver bude u zemlji divova pa vidi ogromno golo tijelo sa ogromnim porama ispunjenim prljavštinom, ili kad se nađe ispred prosjaka čije tijelo rove ogromne vaške. Tako uvećana slika djeluje ekspresivno, ali njoj svrha ne može biti u ekspresivnosti nego se svrha očitava u onom prozorljivom pogledu koji Parmiđanino pokazuje.
Nebo iznad Berlina
Na sličan način možemo tumačiti sva umjetnička djela, ali ćemo mi u ovom osvrtu ukazati još samo na jedno. Vim Venders u filmu Nebo iznad Berlina prikazuje priču o ovom svijetu i životu iz vizure jednog anđela koji ne može biti dio tog svijeta iako bi htio. Kada u filmu gledalac gleda anđeoskim očima, sve je crno-bijelo; kada anđeo postane čovjek, film dobija boje. U suštini, to je priča o ljubavi i ljepoti, ali ona ne bi mogla biti tako uvjerljiva i lijepo ispričana da cijela sitacija nije postavljena na takav način.
Parmiđaninova ruka se krije u poziciji anđela koji govori o svijetu, njegov pogled jeste slika tog svijeta.
Svako ko pokuša nešto sagledati u konveksnom ogledalu sa pogledom izvan njega biće na tragu prave moguće alhemije.
Piše: Ognjen Todorović
