Zašto poezija?
Baš kao što profesor Kiting iz Društva mrtvih pjesnika objašnjava:
„Ne čitamo poeziju zato što je simpatična. Čitamo je i pišemo je zbog toga što smo pripadnici ljudske rase, a ljudska rasa je ispunjena strašću. Medicina, pravo, biznis, inžinjerstvo, to su plemenita zanimanja i neophodna za život, ali poezija, ljepota, romantika, ljubav, to je ono zbog čega živimo.“
Krajnje jednostavno. Sjećam se izraza lica njegovih učenika, identičnih mom djetinjem, sa druge strane ekrana, dok se svi pitamo samo jedno: koji je to, samo tvoj, stih za život?
Slem poezija, poezija svakodnevice
Za slem sam čula ubrzo posle svog prvog nastupa u privatnosti malog, ušuškanog kafića, pred par prijatelja. Znala sam da takvo izvođenje poezije postoji, ali ne i da ime ime. Posebno ne da je to cijeli jedan pokret.
I ne samo to, slem je zapravo najmlađi pjesnički žanr, nastao ’85. u Čikagu, zahvaljujući mladom pjesniku, Marku Šmitu. Originalni slem događaji imali su takmičarski duh, dok je žiri bila prvenstveno publika. Za razliku od klasičnih večeri poezije, u slam performansu su zviždanje, dobacivanje, aplauz, upadica, poželjni i sastavni djelovi izvedbe.
Mala ideja je eksplodirala, dokazala da se dobra riječ daleko čuje i sada, dvadeset godina kasnije, slem nije samo okupljanje u kafiću na ćošku, mada jeste underground. Slem je novi pravac, cijeli poetski žanr, poezija u kojoj je sve dozvoljeno, a cilj jedan – ostaviti na podijumu priču vrijednu slušanja.
Slem je sirov. Slem je improvizacija. Disciplina koja u sebi nosi poetski žar i umjeće sa pozorišnih dasaka. Poezija nikada nije bila bliža masi. Slem kadkad liči na hip-hop, kadkad na Majakovskog. Slem je kul. Slem je provokativan. Slem je tu da kaže zašto poezija.
Slem je najbolji način da ispričaš svoju priču.
Slem je motivacioni govor, izraz nezadovoljstva, ljubavna pjesma, intimna ispovjest.
Slem je glas.
Slem je nov. Slem je svež, pogotovo kod nas. Slam živi, baš ovih dana, u malom baru Casa Garcia, u Beogradu, zahvaljujući organizaciji Poezin. U Crnoj Gori se tek rađa, u obliku kulturnog pokreta Ko to tamo poezija.
Slem je spreman, a i mi smo.
Stih je pokušaj pjesnika da podigne revoluciju
Čujem mnoge ljude ulicom, parkom, u hodu koje prati zamišljena muzika. Mene prati poezija. Ipak, nikada nisam toliko razmišljala o koristi pisanja i čitanja, dok nisam postala autorka romana koji se baš u ovom momentu štampa i brojnih stihova, raštrkanih po internetu, papirnim maramicama i bankovnim uplatnicama. Nikada posle sebi nisam postavila to pitanje koje sada zvuči krajnje apsurdno, jer nijedan stih nije samo za gledanje. Stih je pokušaj pjesnika da podigne revoluciju.
Ja sam poeziju zavoljela uz Miku i njegove zvijezde i Bukovskog i njegove ku*ve.
Od tada je prošlo mnogo. Spisak pročitanog je otišao u neslućene daljine, a ja sam usput, polako, ali sigurno, često stidljivo, ali sa žarom, dizala svoju revoluciju koja se rasplamtala i naučila me sasvim novoj, posrednijoj nego ikada, namjeni poezije.
Poezija je, zapravo, izvanredan način da ispričaš svoju priču, tako da te svi čuju, da svi razumiju, ali i da zastanu, zaborave da izdahnu, baš kao što sam ja devedesetih zaboravila da izdahnem, slušajući Robina Vilijamsa u ulozi Kitinga.
Piše: Jelena Vuković
