Merso – mučenik za istinu, nihilista i stranac

Svejedno – ključna riječ svega. Čovjek, čudovište ili samo jedan stranac? Zapravo, Mersou je i to potpuno svejedno.

U ovom otuđenom čovjeku, prazna srca, ravnodušnom prema svemu što se tiče njega, njegovog prolaznog života i tragizma, tinja tihi revolt koji se razbuktava ubistvom bez motiva. Nevjerovatno bezosjećajan, bezvoljan, monoton i predodoređen da gubi zbog svog stava… A opet, nevjerovatno iskren.

Teoretičari tvrde da je Merso, glavni lik romana Stranac izvršio ubistvo Arapina ili zato što se to zaista nalazilo u neskladu njegove duše, ili zato što je bio psihički nestabilan. Ali Merso kaže da je to prosto zbog bljeska sunca na oštrom čeliku.

Zbog sunca ubiti čovjeka, ispaliti pet hitaca i pri tome ostati ravodušan, osjećati se kao uljez u sudnici dok odlučuju o tvojoj sudbini, ne zaplakati, ne potresti se. Zvuči čudno, ali je iskreno. Zato je Merso stranac, i sebi, i nama.

Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini, jer će u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na hiljade godina. Zaista, ništa jasnije od toga.

Istina apsurda života potresa čak i samog Mersoa. U svom psihičkom slomu, ne govori nam ništa što već o njemu ne znamo, ali u svojim jecajima pokazuje da ipak ima obrise emocija koje lelujaju po njegovoj napaćenoj duši.

Ne želi nikakvu samilost, kajanje, nadu u Boga ili u drugi život. Umrijeće kao i svi, a njegova jedina nesreća je bila što je toga cijelog života bio svjestan. Zato i nije istinski živio, već samo postojao, nepomičan u svom nihilizmu, prazan, bez želja, izgubljen u svojoj alijenciji prema sebi i ostatku svijeta.

Ne ispunjava ono što se očekuje od njega kao normalnog bića: da zaplače bar za svojom tragičnom sudbinom, ako već nije za majkom.

Merso bira pravo na svoju slobodu, biće ono što jeste, toliko koliko mora da postoji, a smrt ne shvata ni kao kaznu, ni kao spasenje, nego samo kao ono jedino što je zasigurno, izvjesno i nepromjenljivo.

Apsurdno je živjeti kad si svjestan da ćeš umrijeti. Ipak, zar nije apsurdnije ne živjeti kad znaš da se to dešava samo jednom i da će ti svijest o smrti uništiti taj jedan život? Umrijeti bez nade, vjere, želje je prihvatljivo, kod nekih čak i prirodno. Ali živjeti bez nade, vjere, želje samo uništava cirkulaciju života i čovjek više nije čovjek, nije čak ni stranac. On je kamen sa rokom trajanja.

Mersoova istina razara i najjači optimizam, ubija volju za životom jer sve je tako jednostavno apsurdno i očajno da ne vrijedi živjeti. A što je najgore, uništava život jednog stranca, koji nije kriv što je takav kakav jeste, što ne umije da osjeća, živi u iluziji i vjeruje u bolje sjutra.

Taj stranac nije za osudu nego za žaljenje od strane nas, ljudi koji smo ili previše slabi da se suočimo sa tim apsurdom života, ili previše jaki da bismo mu dozvolili da nas savlada i upropasti.

Kami je rekao:

Čovjek je jedino biće koje odbija da bude ono što jeste.

Istina, ali ako duboko u jezgru naših duša čuči po jedan stranac, i bolje što je tako. I bolje što je tako.