Teško da je Ćosić imao namjeru da napiše istorijski roman, a ako je imao namjeru – nije uspio. Čak ni kontekst, ni hronotop, ne odišu istoričnošću. Kod Andrića istorijsko ima duboku ukorijenjenost koja u nekim trenucima seže do mitološkog, iskonskog. Crnjanski stvara takvu atmosferu da su njegovi likovi vjerodostojniji od Piščevićevih. Kod Ćosića ništa od toga nije slučaj. Nijedan njegov lik nije dokraja autentičan. Reprezentativan primjer za tu tvrdnju je lik Nikole, tačnije neprimjerenost monologa i dijaloga liku.
„Nijedan fenjer nije ranio noć, nijedna lampa. Vetar je u kanijama pa ni on ne zločini.“
Iako pisac navodi Nikolinu svijest da ima „lep glas“, teško se može povjerovati da je neko u to vrijeme tako pričao, pogotovo ne neki jedva pismen starac. Slične se zamjerke mogu pronaći i ostalim likovima.
Dobrica Ćosić i Slobodan Jovanović
Međutim, jasno je da je Ćosić čitao istorijsku literaturu i tu nalazio dio građe za roman. To sa sigurnošću možemo tvrditi jer je jedan dio romana, onaj koji se odnosi direktno na Aćima Katića fabularno modelovan po građi iz knjige Slobodana Jovanovića Vlada Aleksandra Obrenovića. Na primjer, Jovanović daje opis nošnje radikalskih prvaka, što Ćosić koristi da bi napravio epizodu kojom pojačava svijest o sukobu i razilaženju oca i sina.
„Seljaci su nosili sukno, gunj i čakšire; na nogama opanci, nekiput čizme.“
Ćosić, koristeći tu činjenicu, prikazuje Aćimovo nezadovoljstvo ponašanjem njegovog sina Vukašina koga je odlučio da školuje kako bi nastavio očevu političku misao.
„Zašto, Vukašine, ne tražiš da ti pošaljem nove čakšire i opanke; morao si dosada da ih pocepaš. A ja neću da si vakabund tamo i da me brukaš. Šta će ti katolici da misle o nama Srbima kad tebe vide sa iscepanim kolenima? Nikad mu nije potražio opanke i čakšire. Samo je stigla fotografija – Vukašin u redengotu sa kravatom. Nedelju dana je nikom nije pokazivao, a sam je satima gledao kad bi namakao rezu na vrata i uveče prema lampi kad u kući svi pospe.“
Iz ovoga se može naslutiti asocijativni put pisca u smislu detalja, međutim, Ćosić se ne zadržava samo na takvim činjenicama. Ima mnogo razloga da se misli kako je model za Aćima Katića bio radikalski vođa dragačevačkog okruga Ranko Tajsić. Po podacima koje navodi Jovanović o Tajsiću možemo i potkrijepiti tu tvrdnju. Dvije stvari su ključne u tom razmišljanju: Ćosićev prikaz Aćima kao narodnog tribuna i Prerovska buna.
„Ovde je sloboda pravo da hajdukuješ, da haraš, da zauzimaš opštinske utrine, a demokratija i samouprava da ne plaćaš porez, svejedno što te sreski kapetan batina i psuje ti majku. A što vi radikali galamite za demokratiju, to je samo izgovor za seljačku anarhiju i javašluk.“
Ovako Vukašin govori svom ocu i kao da nam stilizuje i prevodi na ozbiljan diskurs Jovanovićeve napomene o Tajsiću. A takvih karakterizacija ima još u romanu.
Drugi, bitniji, argument za tvrdnju da je Aćim Katić književno transponovani Ranko Tajsić, i trag istoričnosti u romanu, jeste epizoda bune u Prerovu. Nije potrebno posebno isticati sličnosti između istorijskog događaja i bune u Prerovu. Ćosić događaj iz Goračića umjetnički obrađuje, personalizuje, pravi ironični otklon, ali po svemu sudeći, to je isti događaj.
Istorija ili ne?
Još bismo mogli navesti par sitnijih detalja koji se mogu primijetiti pri čitanju Jovanovićevih spisa, kao na primjer podatak da su palanački profesori srednjih škola imali veliku ulogu u radikalnoj stranci, iz čega zaključujemo da je profesor Andra Ćosićevo idejno rješenje za tu istorijsku činjenicu, ali to su manje značajne stvari. Što se tiče istorije jedino su značajni dijelovi romana koji prate Aćima Katića.
Međutim, nameće se pitanje kakav je odnos istorije i koncepta romana Koreni. Koreni po svom osnovnom konceptu i ne mogu biti dublje istorijski roman. U prvom planu su unutrašnja rastrzanost likova koja graniči sa psihotičnim ponašanjem i svijest o korijenima. Aćim Katić je potomak sluge Luke Došljaka, odrekao se sina Vukašina za koga je mislio da će nastaviti njegovu politiku i lozu. Aćim želi da se njegovi unuci prezivaju po njemu, a ne po njegovoj majci. Sa druge strane, Đorđe dobija sina koji nije njegov, pa će tuđi sin uživati bogatstvo Aćima Katića, kao što je i Aćim bogatstvo Vasilija Jovičića.
Ti ljudi ne uspijevaju „pustiti korijenje“ pa stoga i ne mogu biti dio nekog kontinuiteta. Svi oni žive za jedan trenutak, sadašnji, jer je prošlost mutna, a naslućuje se crna budućnost. Otuda ta psihotičnost u njima. Oni nisu dio neke cjeline nego pokušavaju stvoriti tu cjelinu. Oni su bačeni u istoriju bez snage da se u njoj ukotve, pa se zato i bore za nju, i pritom se sve više udaljavaju jedni od drugih.
To je osnovni razlog zbog koga roman Koreni ne možemo nazvati istorijskim, dakle, naglašavanja diskontinuiteta, diskontinuiteta koji prokazuje porodicu Katić kao tragičnu.
