Za uvod dovoljno je reći samo – Andrić.
Ovdje će biti osvijetljena dva mjesta u književnoj građevini našeg pisca, dvije tačke koje kriju izvjesnu dubinu i ukazuju na višestruku slojevitost njegovog djela. One nisu posebno važne za razumijevanje knjige, one samo ukazuju, još jednom, kako je svaki trenutak Andrićevog stvaralaštva promišljen i književno silovit. Oba primjera su uzeta iz romana Na Drini ćuprija.
„Dobro, tebi je zapovijeđeno da to… telo baciš, na priliku, kao… psima, i ti ćeš ga baciti, a šta će poslije biti od njega o tom ti brigu ne vodiš, niti će te ko pitati za to. E vidiš, onda bismo mi, na priliku, uzeli to… telo i sahranili po našemu zakonu, ali kriomice, na priliku, da živa duša ne zna. I ti ćeš, na priliku, kazati sutradan da su psi, na priliku, raznijeli… telo. I nikom ništa, a tebi će biti tvoje.
Seljak je govorio pažljivo i smišljeno, samo je sa čudnim snebivanjem zastajkivao pred reči telo, koju je izgovarao upravo tako: telo.“
Telo ili tijelo?
Ovo je jedan dio pregovora Srba kulučara sa dželatom Merdžanom oko mrtvog tijela Radisava koje su oni htjeli dostojno sahraniti, pošto je već neko vrijeme stajalo na skeli nabijeno na kolac. Posebno je znakovita jedna riječ i sam pisac je na više načina podvukao, riječ telo.
Budući da se sve dešava u Bosni, ljudi u govoru koriste ijekavicu pa tako kulučar kaže zapovijeđeno, poslije, raznijeli, ali kada želi pomenuti razlog njihovog podviga, tijelo mrtvog Radisava, on zastajkuje i govori telo. Zašto? Zato što Radisav više nije bilo kakav mrtvac, on svojim stradanjem postaje više nego poseban i ekavsko izgovaranje treba da njegovo tijelo odvoji od drugih tijela. On je za seljake postao neka vrsta sveca, mučenika i zato se prema njemu odnose sa posebnim poštovanjem, pa shodno tome i prema njegovom tijelu.
Zato je Andriću bila važna ova napomena. Ali ona nije produkt Andrićevog nesumnjivo genijalnog osjećaja za srpski jezik. Ona je produkt njegovog genijalnog dara za zapažanje pojava u jeziku. I u Bosni i u Hercegovini može se čuti ekavica onda kada se nešto posebno želi istaći. Za posebno lošeg čovjeka čija se negativna osobina želi značajnije istaći reći će se da je beda (umjesto bijeda), ili ako je neko posebno dobar onda će se reći da je on čovek (umjesto čovjek), bebe pevaju (umjesto pjevaju), itd.
Iz ovog izdvojenog primjera zaključuje se još nešto o Andrićevom jeziku, može se uočiti jedan od razloga zašto se Andrić odlučio za ekavicu u jednom trenutku svog stvaralaštva. Budući da je većina njegovih djela u vezi sa Bosnom, književno je ekspresivnije odvojiti govor likova od govora pisca, pa će tako pisac pisati ekavicom dok će likovi govoriti autentično, dakle, ijekavicom.
Kad te moja čakija ubode
Drugi primjer iz romana nije toliko u vezi sa jezikom koliko je pokazatelj Andrićevog poznavanja bosanskog mentaliteta i prilika. Pošto je posljednji put u svom životu osjetio bol od „crnog sečiva“, Mehmed-paša Sokolović izlazeći iz džamije biva smrtno uboden nožem. Andrić kasnije navodi ovakve rečenice:
„Ubijeni ubica, krupan, punokrvan, raširenih nogu i ruku, kao da je još uvek nošen gnevnim zamahom svoga bezumnog udarca. A pored njega veliki vezir, raskopčane anterije na grudima i daleko odbačenog kauka. Poslednjih godina života on je omršao i pogurio se, nekako potamneo i ogrubeo u licu. I sad je, onako razdrljen i gologlav, krvav, savijen i utonuo u se, ličio više na ostarelog i premlaćenog seljaka iz Sokolovića, nego na oborenog dostojanstvenika koji je do maločas upravljao Turskom carevinom.“
Ovdje treba uočiti poređenje mrtvog Mehmed-paše Sokolovića sa ostarjelim i premlaćenim seljakom iz Sokolovića. Iako je poređenje samo po sebi vrlo ekspresivno i svoju glavnu funkciju pronalazi u zatvaranju kruga traumatičnog konvertitstva Baja Sokolovića, ono je i dublje od toga zato što proizlazi iz jedne stravične društvene pojave vrlo karakteristične za bosanska sela, pojave da seljaci piju i da se u jednom trenutku počnu tući što nerijetko završava smrću. Da bi se ta pojava razumjela predlažemo da se pogleda kratki dokumentarni film Kad te moja čakija ubode koji je 1969. godine napravio Krsto Papić. Filmom se prikazuje niz priča koje će snažno opisati dubinu i tragiku Andrićevog poređenja.
Na tragu rečenog treba se zaustaviti na još jednom mjestu Andrićevog djela: koliko samo ljepote i istinitosti izvire iz toga što fra Petar Jaranović u Prokletoj avliji Haima zove Hajmo.
