Hassan Hajjaj je marokanski fotograf sa adresom Londonu koji kroz specifičan način promišlja identitet žene Marokanke predstavivši je u njenoj tipičnoj, tradicionalnoj odori u kombinaciji sa uveliko zastupljenom kulturom vožnje motora, koja je prisutna u Marakešu.
Time pokušava obuhvatiti veću cjelovitost identiteta kroz drugačiji vid promatranja u kome dosadašnja vizija žene sa istoka nestaje, one koja je sputana unutar odora koje joj namjenjuje sopstvena kulturna sredina. Koristi se uveliko zastupljenom pop kulturom i na sebi svojstven način ubacuje brendove i simbole savremene kulture unutar svojih fotografija, prvenstveno u vidu svojih specifičnih okvira sa repetitivnim simbolima kole ili fante.
Sa njegovim drugačijim načinom promišljanja sopstvenog identiteta je vezana i njegova emigracija. Stoga je potrebno steći neki uvid u život umjetnika kako bi se na pravi način razumjelo i njegovo djelo.
Ko je Hassan Hajjaj?
Hassan Hajjaj je rođen u Larache-u, malom gradiću u luci u sjevernom Maroku. Preselio se u London kao tinejdžer, i sada je podijelio svoje vrijeme između toga grada i Marakeša.
Isprva radi kao muzički dj, promoter, stilist i dizajner. Sa fotografijom počinje kasnije, u kasnim dvadesetim nakon svog povratka u Maroko gdje radi kao fotografski asistent za modni magazin. Rekao je kako je frustriran činjenicom da njegova izvorna zemlja koristi samo kao kulisa za zapadnu ženu i odjevanje, tako da ga to iskustvo podstiče da učini Maroko glavnim motivom sopstvenog rada.
Karakteristika njegovih portreta koja ga povezuje sa drugim svjetiljkama afričkog kontinenta u ovom domenu kao što su Malik Sidibe i Seydou Keita, jeste u njegovom inovativnom osjećaju modernosti koji suprotstavlja tradicionalnu odjeću sa marokanskog podneblja kao što su hidžab, nikab, babouche i abaje sa razvijenom bajkerskom kulturom u Maroku i slavnim zapadnjačkim brendovima kao što su: Nike, Louis Vuitton, Coca Cola i sl.
Hajjaj na svojim fotografijama portretiše uglavnom prijatelje postavlja ih u uloge modela, oblačeći ih u dizajnirane odjevne predmete u kombinaciji sa tradicionalnim printovima i imenima brendova iz Londona i Marakeša.
On također gradi okvire za svoje slike na dosta originalan i neponovljiv način od već postojećih produkata što se s druge strane može podvesti pod termin aproprijacije. Tu vidimo: Lego kockice sa arapskim alfabetom, limenke Fante, kutije za piletinu itd. Hajjaj je svoju prvu samostalnu izložbu otvorio u New Yorku, 23. jula 2014. godine u Taymour Grahne galeriji u Tribecu.
Ovaj izuzetno plodni i nagrađivani umjetnik koji se postavio u više uloga: fotografa, dizajnera odjeće, dizajnera namještaja, ipak najpoznatiji kao fotograf, opisuje globalizaciju stanovništva gdje se margine kulturalnog identiteta, bez obzira da li su to afričke, arapske ili evropske konstantno pomiču i zamagljuju zbog čega ne možemo utvrditi jasnu granicu koja ih razdvaja od dominantnih.
Marokanke na motorima
Prisutna je stalna prožetost koja ne drži identitet uvijek na istom mjestu, već ga dodatno obogaćuje nizom raznolikih uticaja koji sebe promišljaju karakteristično pod svjetlom drugačijih obzorja.
U svojim najznačajnijim radovima dovodi u vezu svoj posao modnog dizajnera sa fotografijom, koristeći kao jedan od glavnih motiva u svojim djelima način odijevanja marokanskih žena koji je na neki način najzanimljiviji zapadnoevropskom oku povezujući ga sa sa motorima. Pri tome on nastoji da razobliči već postojeće predrasude koje su ucrtane u značenje njihovih identitarnih oznaka kroz vizualnu prezentaciju i vlastiti odnos sa vanjskim svijetom pokušavajući dovesti u vezu marokansku ženu sa njenom moćnijom stranom koja se ipak krije unutar karakterističnog ruha.
Umjetnik povezuje odjeću sa motorima, ali i sa određenim proizvodima koji su postali brend na globalnom tržištu, a predstavljaju proizvod zapadnoevropske misli. Prije govora o samim djelima potrebno je nešto reći i o ruhu koje je baš karakteristično za marokansko i alžirsko podneblje a to je djellaba.
Šta je Djellaba?
Djellaba je prema marokanskom značenju berberski, dugi i široki plašt koje je spolno neutralno, prilagođeno za nošenje i ženama i muškarcima koji se nosi u Magrebu i Sjevernoj Africi.
Tradicionalno se prave od vune različitog su oblika i boja, mada su danas postale poznate one koje su rađene u pamuku. Među stanovnicima Atlaskog gorja, boje djellabe tradicionalno su ukazivale na bračni status, pri čemu tamno-smeđa boja ukazuje na djevojaštvo. S obzirom da je i kod muškaraca prisutno oblačenje dijalabe, razlika je u tome što oni nose svjetlije boje, ponekad u kombinaciji sa tradicionalnim crvenim fesom i laganim žutim babouche papučama namjenjenih za vjerske proslave i vjenčanja.
Gotovo pa sve djellabe bez obzira na spol uključuju u sebi vrećaste kapuljače nazvane qob.
Ono što je vrlo važno kod ovog modnog detalja jeste njena funkcionalnost jer su se isprva koristile kao odbrana od pijeska koji se dizao nošen jakim pustinjskim vjetrovima, stoga je bilo potrebno osmisliti neku vrstu alternativne zaštite kroz odjeću zbog hladnijih dijelova Afrike, kao što su planinski predjeli Maroka i Alžira gdje ovaj odjevni komad dobija istu funkciju kao i zimski šešir, sprječivši gubitak topline kroz glavu, štiti lice od snijega i kiše. No, nije ni neuobičajno da se prostrani dio nape za toplijeg vremena koristi kao neka vrsta džepa, spremišta za nošenje hljeba ili vrećice sa namirnicama.
Djellaba se obično pravi od dvije vrste materijala; pamuka za ljetna razdoblja i grube vune za zimu koja se uzima od ovaca koje žive u okolnim planinama.
Vratimo se Hajjajovim djelima unutar kojih je predstavljen ovaj poseban način odijevanja u kombinaciji sa motorima kao odrazom ženske moći. Tu je rad u kome je predstavljena mlada žena koja se provlači kroz njegove brojne fotografije u zadnjih 15 godina. Ovo je možda najpoznatije djelo u kome se ona pojavljuje, fotografija u kojoj sjedi na bijelom skuteru, dok se njena stopala odmaraju na upravljaču, na sebi ima polku- tačkastu djellabu i nikab, zajedno sa babouche papučama u stilu nijansi funky-a pedesetih godina.
To djelo posjeduje izvjesnu teatralnost u načinu organizacije kompozicije, jer su važne i pozadina i subjekat, sa igrama boja pastelnih nijansi, što govori o Hajjajovim sjevernoafrički uticajima koji se ne mogu povezati sa tradicijama na prostoru Evrope.
Te kombinacije vizualnih, kulturalnih i senzorskih uticaja su ono što dovodi do stvaranja njegovog beskompromisno najslavnijeg djela portretske serije „My Rock Stars“
Khadija
Holistički dokumentira ljude koje poznaje i divi im se, počevši od muzičara i umjetnika, pa sve do dizajnera, plesača, pisaca, koji su pri tome obučeni u odjeću koju je i sam dizajnirao sa svakim čuvarem zaigrano smještenim u prostorima koje umjetnik pokriva vibrantnim pop bojama. Slike njegovih modela su postavljene u označene okvire, koji su jednolično okovani ekserima, sa malim limenkama gaziranog pića ispisanog arapskim pismom ili obrubljene jarko obojenom raffia-om.
Kada govorimo o umjetnikovim namjerama koje se skrivaju iza navedenih predstava neizbježno je primjetiti njegovu afirmaciju recikliranja i homage afričkoj fotografiji.
Inspirisan fenomenom takozvanih „henna girls“ Mararakesha, kroz svoju seriju slika Kesh Angels, tzv Gang of Kesh predstavlja subjekte koje ističu svoju osobnost obučene u dizajnirane visoko kvalitetne predmete, koji se svode pod termin haute couture, pri čemu njihova stvarnost se dovodi u neposrednu vezu sa vizuelnom prezentacijom u kojoj ih zatičemo. Vidimo ih kako nose na sebi tradicionalne djellaba, šal oko glave, i veo pri čemu su odjevni predmeti pravljene u potpunosti od modernih produkata sa pojačanim printovima kao svjetleće polka tačke, kamuflažni dizajn ili leopardove šare.
Gang of kash
Mlada žena je predstavljena na svome motoru značenjski se suprotstavljajući zapadnjačkim stereotipima kojim se posmatra ruho hidžaba, i posebno vela kao instrumenta onemoćavanja i podređenosti. Ove „biker chicks“ kako ih sam naziva su jasno u punoj snazi podstaknutoj moćnim vozilom koje predstavlja jedan dio njihovog višedimenzionalnog identiteta
Rider
U jednom od svojih intervjua Hajjaj govori o ovim fotografijama kako je zapravo fascinantna činjenica malo poznata široj javnosti, da je Marakeš bajkerski grad, pri čemu su učesnici svi od muškaraca, žena, pa do djece.
Postoji čak i tradicija porodične vožnje zbog toga i koristi motore kao jedan od ključnih segmenata identiteta žene Marokanke. No, moto bande koje je predstavio kroz ženske likove doista ne postoje. Većina njegovih prijatelja koji su mu pozirali su uglavnom i vlasnici motora koji su prikazani na fotografijama. Posebnost marokanskog oblačenja je u izrazitoj kolorističnosti od koje tipični zapadni pogled bježi nastojeći se zakloniti u zagasito sivim, smeđim i tamnijim nijansama.
Vidjevši naredno djelo pod nazivom Caravane s obzirom da je figura predstavljena sa leđa, isprva nam nije nam jasno o kome se radi, da li je riječ o muškarcu ili ženi. No kako saznajemo riječ je o portretu Helen Parker- Jayne Isibor, također poznate kao Venus Bushfires, nigerske pjevačice i kantauorke. Ona ima na sebi svjetlo-crvenu odoru koju krasi logo Coca Cole i marama oko glave bogatog kolorita omotana sa strana prema rubovima u obliku velikih ušiju, dok pokazuje simbol pobjede lijevom rukom, u svojoj desnoj ruci drži švicarski produkt, oblik UFO-a instrument zvani hang. Nije posve jasna simbolika koja se očigledno skriva iza ove fotografije.
Ovdje kao i na mnogim drugim fotografijama umjetnik stvara okvire koji uključuju Colu ili Fanta konzerve ili razna druga pakovanja dobara koja su sa arapskim etiketama.
U radu Hasana Hajjaja vidljiva je sveprisutnost tradicije iz koje potiče marokanske, ali i uticaj londonske sredine, koja je u samom vrhu modne industrije što ga tjera da na posve drugačiji način od uobičajnog promišlja sredinu iz koje potiče. Posebno je karakteristična prisutnost različitih vrsta odjevnih predmeta koji su za evropski školovano oko u potpunosti nepoznati prekriveni obzorjem predrasuda i klišea koje imamo o određenim sredinama kao primitivnijim i manje razvijenim od sopstvene.
Hajjaj nastoji demistificirati, razotkriti sopstvenu tradiciju bez preneraženja ući u sistem njenih znakova predstavivši je na drugačiji način od onoga na koji smo naviknuti da posmatramo. Svoje poznavanje modne industrije i dizajna koristi u fotografiji kao adut i inspiraciju kako bi otkrio drugačiju stranu marokanskog identiteta.
Piše: Amina Papić
