Film Kafka režisera Stivena Soderberga iz 1991. godine najvjerovatnije je nastao iz velikog divljenja prema piscu i njegovom djelu, a za razliku od ostalih ekranizacija zasnovanih na djelu Franca Kafke, ova u jedan kafkijanski fantastično-realistični svijet smješta samog pisca.
Poput zemljomjera K. ga suprotstavlja zamku, sprijateljuje ga sa Eduardom Rabanom (ime protagoniste Kafkine fragmentarne pripovijetke Svadbene pripreme na selu), neki likovi podsjećaju na junake Kafkinih djela (npr. pomoćnici protagoniste filma Oskar i Ludvig koji su jasna asocijacija na pomoćnike zemljomjera – Artura i Jeremiju), a u njegov svijet uvodi i druge likove koji nose imena Kafkinih: gospođica Rosman (Karl Rosman – Amerika), Birgel (činovnik iz Zamka), inspektor Grubah (stanodavka Jozefa K. u Procesu) itd.
Naravno, život pisca predstavljenog u filmu je prilagođen jednom posebnom umjetničkom izražaju, koji slično kao i Kafkina djela zahtijeva stalnu koncentraciju, napregnutost čula i temeljnu interpretaciju, pri čemu postoje i podudarnosti sa piščevom stvarnom biografijom: rad u osiguravajućem društvu, rad na djelu o „čovjeku koji se pretvara u bubu“, dva puta raskidana vjeridba, želja za spaljivanjem svih rukopisa i pismo ocu.
Iako je film snimljen 1991. godine, produkcija u crno-bijeloj boji nas približava svijetu o kome je Kafka pisao, a izostanak koherentnosti među scenama i udaljavanje od tradicionalne kinematografije načinu na koji je pisao.
Logika sna, ili u ovom filmu bi se reklo logika košmara, u toj mjeri je prisutna, da bismo se usudili da kažemo „ovo ni Kafka ne bi napisao“. Upravo ovakva predstava nam dozvoljava da na kraju filma razmišljamo o tome da li se priča o naučniku koji na posljednjem spratu jednog gotskog zamka, vršeći eksperimente na ljudima pokušava da „stvori savršenog čovjeka“, odigrala u glavi glavnog lika ili u predstavljenom empirijskom svijetu.
