Narcis i Zlatousti nije lako štivo – ne možete ga čitati u autobusu okruženi gomilom ljudi ili leti na plaži. U stvari možete, ali nema nikakvog smisla. Za sve Heseove knjige, pa tako i za ovu, potrebno je neprekidno razmišljanje, izvesna osamljenost, mir. I volja za introspekcijom, volja da se iskreno pogleda u sebe – ono što bi Englezi nazvali soul searching.
„Činilo se da sav život počiva na dvojstvu, na suprotnostima; ili si žena ili čovek, ili lutalica ili ćifta, ili razuman ili osećajan – nikad ne možeš istovremeno doživeti uzdisanje i izdisanje, muškost i ženskost, slobodu i poredak, nagon i duh, uvek moraš jedno platiti gubitkom drugog, i jedno je vazda isto onako važno i poželjno kao ono drugo.“
Heseova knjiga Narcis i Zlatousti (1930) govori o dvojici prijatelja, različitih i sličnih u isti mah. Na početku deluje kao da su oni dva suprotna kraja sveta, ali u stvari su slični senzibiliteti koji su se susreli sa istim dilemama – razrešili su ih na različite načine, ali su ostali u razmišljanjima bliski i putu koji je izabrao onaj drugi. Kao da ih dele ogromna čelična vrata, ali kako vreme prolazi, oni im se približavaju i na kraju završavaju priljubljeni uz vrata, svako sa svoje strane. Ciljevi su im isti, a sredstva različita.
Ova knjiga govori o kontradiktornosti ljudskog postojanja – o tome da samo život u krajnostima, intenzivno proživljavanje i nova iskustva mogu učiniti da se osećamo istinski živima, a da sa druge strane čeznemo za udobnošću i bezbrižnošću rutine i navike (to je tema koja se maestralno obrađuje i u Stepskom vuku). A ta suprotnost, kao i sve druge, ume da razdire.
„Ne bi trebalo da mi zavidiš, Zlatousti. Mir kakav ti zamišljaš ne postoji. Ima mira, svakako, ali ne onog koji stalno boravi u nama i ne napušta nas više. Postoji samo jedan mir, koji se stiče stalno iznova i u koji se iz dana u dan ponovo mora izvojštiti.“
Knjiga Narcis i Zlatousti govori o borbi sa prolaznošću i o potrebi čoveka da iza sebe ostavi trag, nešto što smatra vrednim i svrhovitim – zato nas je, između ostalog, i oduševio film Birdman. Govori o pronalaženju sebe i o održavanju vere i smisla u često apsurdnom i besmislenom svetu. Govori o teškim životnim izborima koji su pred svakim od nas – između onoga što društvo nalaže i onoga što duša želi.
Govori o tome kako se otrgnuti iz kandži konvencije, a ipak ostati blizak svetu i ljudima. Ili obrnuto, u zavisnosti od prirode – kako doživeti nešto od čega će nam se zamutiti pogled i telo prostrujati, a opet živeti u skladu sa normama. Govori da je i onim najodlučnijima komplikovano da pronađu ravnotežu – uvek postoji neko ili nešto što vuče na drugu stranu.
Na kraju, koliko god vas okolnosti naterale da budete Narcis, ne dozvolite da izgubite trag Zlatoustog u sebi. Taj trag sijaće jako i održavaće vatru života.
Piše: Saša Ozmo