Fiktivni roman Elementarne čestice, djelo je Francuza Mišela Ulebeka, diplomiranog agronoma, pisca i filmskog producenta.
Kroz životne priče protagonista romana, polubraće Mišela i Bruna, filozofskim i naučnim pristupom, Uelbek daje uvid u period pedesetih godina prošlog vijeka, kada je porodica kao institucija bila na vrhuncu, a zatim opisuje i progresivno uništavanje moralnih vrijednosti šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina.
Mišel je molekularni biolog, mislilac i idealista, čovjek bez pravog ljubavnog života. Bruno slobodouman i raskalašan čovjek. Obojica su tipični primjerci atomizovanog društva, u kome je religija ustuknula pred plitkim new age filozofijama, a ljubav pod površnim seksualnim vezama. Zapravo, prava tema ovog romana jeste razobličavanje ljudskog društva i pretpostavki na kojima ono počiva.
Metafizičke mutacije, kao korijeniti, globalni preobražaji svetonazora, koje usvaja većina – rijetka su pojava u istoriji čovječanstva. Primjera radi, u tom kontekstu se može navesti pojava hrišćanstva. Razvoj jedne ovakve metafizičke mutacije ne nailazi na otpor dok ne dođe do pojave njenih prvih posledica. Ona čisti sve pred sobom, ne hajući da li je riječ o privrednim i političkim sistemima, estetskim vrijednostima, društvenim hijerarhijama. Nema te ljudske sile koja može da joj stane na put, ne može to zapravo ni jedna druga sila sem neke nove metafizičke mutacije.
U ovom djelu Uelbek se osvrće na metafizičku mutaciju Rimskog carstva, koje na vrhuncu svoje moći biva potisnuto pojavom hrišćanstva, a zatim i slabljenje moći hrišćanstva usled metafizičke mutacije koja je posledica razvoja moderne nauke.
Opadanje moralnih vrijednosti su bile logične i neminovne posledice porasta ljudskih sloboda. Ljudska sloboda je prije svega podrazumijevala opšte uvažavanje prava jedinke spram svih društvenih normi i omogućavanje potpune seksualne slobode.
Pošto su iscrpile sva moguća seksualna zadovoljstva, bilo je normalno da jedinke koje su oslobođene uobičajnih moralnih stega okrenu okrutnijim vidovima uživanja. U tom smislu serijske ubice iz devedesetih, bili su prirodni potomci hipika iz šezdesetih,a zajedničke pretke im je moguće naći u bečkim akcionistima iz pedestih. Pod pravnim, umjetničkim performansom, bečki akcionisti poput Niča, Mila, Švarckoglera upuštali su se u pokolj životinja na javnom mjestu, vadeći im organe i crijeva.
Dalji slijed događaja Uelbek povezuje sa nastankom konfuzne ideologije koja se pojavila krajem XX vijeka pod nazivom New Age. New Age je pokazivao istinsku volju da raskine sa XX vijekom, s njegovim nemoralom, raskalašnošću i individualizmom. Predstavljao je svojevrsnu tjeskobnu svijest da jedno društvo nije održivo bez ujediniteljskog stožera, obličenog ipak u religiji.
Opisivajući razvoj moderne nauke, prije svega fizike i molekularne biologije, on se dotiče i tabu teme kloniranja ljudi. Djelo završava kroz lik ludog naučnika Hubčežaka, koji navodi da ne želi da mijenja bilo koju karakteristiku ljuskog roda, već da se stvori jedna nova razumna vrsta, koja će prevazići individualnost, razdvajanje i budućnost.
Misao koju je izrazio kroz ovaj lik je takođe potkrijepljena naučnim činjenicama XXI vijeka. Logičan sled svega jeste da ljudski rod, u stadijumima u kojima se našao, može i mora da kontroliše svoj biološki razvoj. Sposobnost je istaknuta kao jedan od ključnih faktora uspijeha. Da bi upotpunio značaj razvoja moderne nauke, Uelbek ističe i gubitak jasnog i definisanog utemeljenja filozofske misli XXI vijeka. Zatrpana djela Fukoa, Lakana, Deride i Deleze nisu u datom trenutku stvorila slobodan prostor za razvoj bilo koje nove filozofske misli, pa je uspijeh naučnika u svim sferama postao neminovan.
Radnju knjige završava u 2080 godini, scenarijom u kom na Zemlji opstaje još malo pripadnika ljudske vrste, koji su većinom u zemljama koje su dugo ostale izložene uticaju tradicionalnih vjerskih učenja. Nova vrsta je prevazišla sile samoživosti, okrutnosti i gneva, postala je besmrtna i izgubila moć reprodukcije, ali ne i seksualnog uživanja. U očima stare ljudske vrste njihov svijet podsjeća na raj. Novi stanovnici Zemlje znaju sebe pomalo humoristično da nazovu i bogovima, o čemu je stara ljudska vrsta sanjarila.
Ovim djelom Ulelbek nas je samo podsjetio na trenuto stanje i okolnosti pod kojima se odvija razvoj ljudske vrste, bez obzira na kom dijelu planete živimo. Da li je nauka zaista dovoljno snažna da preuzme kormilo nad planetom? Da li je ljudska misao zaista u tolikoj krizi da ni ne pokušava da se odupre ovoj aharhiji u kojoj može biti bespovratno izgubljena?
Piše: Neda Nikolić