Andrićevu preporuku da čitaoca treba iznenaditi poznatim Kecmanović usvaja samo djelimično: kod njega je sve poznato, ali ništa ne iznenađuje.
Roman Osama je napisan u tehnici skaza i ta je tehnika dosljedno sprovedena od početka pa do kraja.
Narator je bezimeni musliman koji u Americi piscu priča priču o porodici svog prijatelja Murata. Dakle, cijeli roman je priča jednog jedinog čovjeka i to dobrano čini Osamu monotonim djelom.
Prije svega, jezik naratora je stilski markiran pa su onda i govori drugih likova obojeni načinom izražavanja onoga ko priča. Kecmanoviću kao da nije stalo do toga da jezik bude autentičan nego da roman bude napisan što provokativnije.
Ipak, Kecmanović je Andrićev đak pa je na jednom mjestu ostavio ovakvu napomenu: „Normalno, nije Hasan sve isprićo baš vako kak ja tebi rekoh. Ućen ti je on ćojek bijo. I mada je s nama gledo prićat ko i mi, nije to baš postić mogo“.
Narator napominje kako i sam govori lošije nego što bi mogao, ali ga to ne interesuje. Sa stanovišta vjerodostojnosti, Kecmanović se ogradio u pogledu govora svojih likova, ali je njegovo djelo izgubilo na vrijednosti upravo zbog te jednoličnosti koja bi trebalo da je zanimljiva.
Pretjerana jednostavnost govora i misli Kecmanovićevog naratora nas je i navela da tvrdimo kako u njegovom djelu ništa ne iznenađuje. Posebno se u tome odlikuju epizode u kojima Kecmanović zastupa „srpsko stanovište“. Iako je pohvalno što pisac pokušava da ispriča priču koja govori o srpskom viđenju rata i to iz usta jednog muslimana, ne uspijeva u tome potpuno.
„Ja, ja, nismo vas handrili svih petsto godina, neg su prvo Turci handrili i vas i nas, jer smo mi bili vi, a onda smo se, uneke, mi pridružili Turcima. Tako vi kaete, a ima u tom istne…. I u ovom ratu – jeste vi nas handrili više, al zato šo ste bili bolje naoružani, ko šo smo mi bili bolje naoružani nekad. I jesmo mi vas handrili puno više nego šo to naši hoće priznat“.
Uopšte ne ulazeći u istinitost sudova koji su ovdje dati, možemo odmah zaključiti da su u pitanju fraze koje je svako čuo baš u ovakvom obliku nebrojeno puta u životu. Pisac je, očito, mislio da će ublažiti poražavajući efekat fraze tako što će je reći musliman i što što će se poslužiti karakterističnom leksikom, no, time fraza nije postala dio umjetničkog djela nego je zadržala sve svoje osobine.
Slična je i epizoda sa vojvodom. Epizoda u kojoj se sreću Murat i vojvoda gubi na svojoj vrijednosti najviše zbog plošnih likova koji su glavni akteri. Murat, iako jedan od glavnih likova, jedan je od najslabijih u romanu. Od početka do kraja je idealizovan: Murat je u potpunosti „mangup, a pametan“, kako bi osobe tog kalibra opisivao Kusturica.
On je potomak begova, buntovan, pametan, sposoban, častan, hrabar i sve tome slično. Čitaoca ushićuju njegovi potezi u onoj mjeri u kojoj ushićuju ljubavi u romantičnim komedijama. Vojvoda, iako epizodni lik, Muratov je pandan. On, u najvećoj mjeri, gubi na vrijednosti upravo zbog Muratove aure mangupske hrabrosti. Sve što se dešava u toj epizodi nam je poznato i očekivano i njihovi razgovori i način na koji je prikazana ispravnost vojvodina, dakle, ništa nas ne iznenađuje.
Pročitajte još i tekst: Kainov ožiljak
Ne iznenađuje nas ni to što je Murat poginuo od svojih, a bilo nam je poznato od samog početka. Ni Munir, glavni negativac u romanu nije mnogo bolje prikazan od Murata, i njegov životni put je potpuno predvidljiv i ide u etapama od komuniste do ratnog profitera. Iznenađuje jedino dio u kome se Munir obraća naratoru na samom kraju knjige, ali ne zato što je originalan, nego zato što čitalac ne očekuje da će lik negativca biti imalo dublje obrađen u ovoj knjizi. Da su Munir i Murat građeni kao jedan lik, samo što su podijeljeni osobinama izrazite suprotnosti u vidu lošeg i dobrog, pokazuje i pisac koji ih često miješa, pa će greškom Murata nazvati Munirom, ili obratno, bar deset puta u romanu.
Iznenađenja nema ni u samom vrhuncu radnje romana, u njegovoj suštini. U želji da iznenađuje poznatim Kecmanović ide korak dalje, vruhunac romana Prokleta avlija preslikava u svoj roman, sa sve napomenama o sličnostima, valjda računajući da će snagu njegovom preslikavanju dati misteriozna tumačenja Proklete avlije o kojima govori Bajo, a koja nije dokraja objasnio.
Možda ćemo pogriješiti ako kažemo da dubinu romanu ne daje nepoznato piščevo (likovo) tumačenje drugog romana od koga je pozajmljen glavni dio. Kecmanović je u nekoliko navrata izjavio da mu je inspiracija bila priča koju je zaista čuo, ali to nije podatak koji čitalac mora da zna da bi mu ovaj roman izgledao kao zaista dobra knjiga. Bajova shvatanja Andrićevog dara kao „šejtanske rabote“ imaju ulogu da Osamu stave u neki metafizički kontekst i taj je dio, zaista, nešto drukčije napisan jer ni samom naratoru nije najjasnije šta se dešava.
Može se mirna srca tvrditi da je dio o zamjeni identiteta u pomućenoj svijesti nesrećnog mladića dobro napisan, ali on svoju snagu crpi iz već osmišljenog zapleta Proklete avlije i značajno ga opterećuje vidna piščeva opčinjenost Andrićem.
Protivargument za ove kritike bio bi da roman predstavlja lično viđenje stvari jednog čovjeka koji govori o ljudima koje voli ili ne voli i da je stoga njegova priča mjestimično idealizovana, ali taj isti narator ne propušta da bude iskren prema sebi. Pisac ga predstavlja u nešto životnijem svjetlu.
„Otkad osta bez glave onaj ćiji si dlaćiguz vazda bijo, kae, otad ni ti nejmaš glavu kojom bi mislijo. (…) Znam da od mene neb primio. Inaće bit dao para dovoljno i da odeš u Vegas i da na kocki ispadneš hađija. (…) A vako, id tamo ko fukara, i nis za bolje“
Ovako Munir opisuje samog naratora u najboljim dijelovima karakterizacije likova u romanu Osama. Da nije bilo nerealnih i neduhovitih epizoda u američkoj ambasadi, narator bi bio najbolje obrađen lik u romanu. Iako je njegova lična priča u drugom planu, komentari, opis sna, naratora ipak čine ponajboljim likom u nizu plošnih likova i neoriginalnih zapleta.
Ako želiš da i sam objaviš tekst na našem portalu, kontaktiraj nas.
Stiče se utisak da je Kecmanović želio napraviti roman koji predstavlja neku alternativnu istoriju kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog vijeka sa svim etapama koje je društvo prolazilo. Tu je bio vrlo precizan i detaljan. Glavni nedostatak djela je upravo ta očekivana preciznost i utisak da nam pisac samouvjereno, mangupski, priča priču koju smo svi već mnogo puta čuli u istom ili malo drukčijem obliku.
Piše: Ognjen Todorović
