Jedan od prvih i ujedno najmračnijih Andrićevih junaka, Mustafa Madžar, ima zastrašujuću krilaticu: svijet je pun gada.
Prilikom razgovora sa Ljubom Jandrićem koje je Andrić vodio u razdoblju od 1968. do 1975. rečeno je da su prvi junaci izronili iz mode vremena.
Tri mračna junaka, Alija Đerzelez, Mustafa Madžar i Mula Jusuf predstavljaju jedinstven obrazac orijentalaca koji su strašni u svojoj strasti. Njihove strasti su erotske i nejednako ih muče.
Put Alije Đerzeleza je priča o nagonu koji dovodi velikog junaka do rugla i podsmijeha, Za logorovanja nam otkriva jednu krajnje nakaradnu ličnost Mule Jusufa koji u zlu odlazi daleko, a sama priča je usmjerena ka tome da vrhunac bude u Mula Jusufovom zločinu, dok je priča Mustafa Madžar sva u unutrašnjem mučenju glavnog junaka.
Svijet je pun gada
Kada Mustafa Madžar kaže da je svijet pun gada, on nesumnjivo i sebe ubraja u taj svijet jer njega muči savjest i snovi, njega muči ono što je već urađeno i od čega se ne može pobjeći.
„Uveče, poslije pobjede, on je ležao pred šatorom i pritiskivao dlanove i grudi o travu, jer mu se činilo da mu svaki mišić buja i raste u beskraj i hoće da ga ostavi.
Vide se vatre i čuje vriska pljačkaša i lelek progonjenih.
– Svijet je pun gada.“
Baš zbog toga što u krilaticu unosi svoj život, lični talog iskustva i grijeha, Mustafa Madžar joj daje snagu koju inače ne bi imala. I jezički gledano, svijet pun gada (a ne gadnog, gadova) svojom neodređenošću dobija univerzalno značenje – upućuje na nešto šire i nepoznato, čak bi se moglo reći da doseže krajnje domete ljudskog posrnuća.
Ubistva i zločini, sve ono što ga je pratilo u životu, „Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni“ vrlo sugestivno čitaocu daju svijest o gadu koji ga okružuje, Mustafu Madžara i sve one koji čitaju. Međutim, stvar nije tako jednostavno strašna i mračna, iza svega se krije još nešto, možda i strašnije u svom pesimizmu. Osim zurle kojom Mustafa Madžar razgoni ličnu strahotu, na kraju priče se potkrada jedna riječ koja svemu daje još dublje značenje.
Razgaliti se, razgalina
„Gonjenu i udaranu sa svih strana, još jednom mu se u ugašenoj svijesti malo razgali: Svijet je prepun gada. Odasvud!“
Kada na kraju priče rulja krene za Mustafom Madžarom u želji da ga rastrgne, njemu se u svijesti razgali. Baš ova riječ na cijelu ličnost Mustafe Madžara baca novo svjetlo. Da li je slučajno upotrijebljena?
U Večitom kalendaru maternjeg jezika koji se nalazi unutar knjige Znakovi pored puta, Andrić bilježi neke riječi i piše o njima vlastite utiske. Među tim riječima nalazi se i glagol razgaliti se.
„Razgaliti (se), razgalina – kod tih reči uvek ugledam površine modrog neba među razmaknutim belim oblacima.
Za sparnih letnjih dana, na vašarima u Bosni, orila se vika bozadžija: Evo ladna, razgaljuje!
Dobra reč.“
Nesklad između riječi razgaliti se i Madžarove krilatice (posebno u trenutku pred smrt) ukazuju na posebnu piščevu poruku. Zar se u tom prividnom neskladu ne krije tajna umjetnosti XX vijeka koja je sva u znaku pesimizma? Može li se rečeni nesklad shvatiti kao estetika ružnog na neki jedinstven način? Kakav je unutrašnji svijet čovjeka koga razgaljuje pomisao da je sav svijet pun gada?
Andrić kao da cilja na svijest junaka da živi u užasnom svijetu i da ga upravo ta svijest prebacuje u površine modrog neba među razmaknutim belim oblacima. Na taj način Mustafa Madžar, pored svega što jeste, postaje i veliki usamljenik unutar svoje mračne svijesti koja mrakom razgaljuje jer je, ipak, njegova i istinita. A možda je sve to samo naslađivanje koje se pronalazi u pozljeđivanju otvorenih rana.
Dobra riječ.
