Pečat koji je Franc Kafka udario na književnost i umjetnost uopšte, ne stoji na dnu stranice. Locus sigilli Kafkinog stvaralaštva gotovo da je cijela hartija moderne kniževnosti, njegov pečat je onako „kafkijanski“ umrljan u brojne tekstove autora koji su nakon njega stvarali, zatim i u mnoga ostvarenja kinematografije, pa čak i arhitekture.
Upravo se u tom ogromnom uticaju njemačkog pisca češkog porijekla krije i etimologija pridjeva „kafkijanski“ (kafkaesque, kafkaisch), koji se danas, često i nepravedno, dodjeljuje mnogim djelima svjetske književnosti, kao i mnogim životnim situacijama. Sintagme „kafkijanska situacija“ i „kafkijanski prostor“ dobro su poznate i onima koji Kafku nikada nisu ni čitali, iako sama esencija ovih pojmova zna da izmiče i samim ljubiteljima njegova djela.
Kako veliki broj čitalaca ustukne pred djelom Franca Kafke, bilo da su uplašeni nemogućstvom potpunog razumijevanja, fantastičnim elementima u naraciji ili izostankom uzročno-posljedičnog slijeda događaja, tj. nizanja motiva, neophodno je pozabaviti se problemom Kafkine poetike, kao i pokušati dati odgovor na pitanje: „Kako (i zašto) čitati Kafkinu potresnu književnost?“
Problem poetike Franca Kafke
Teoretičari književnosti su, reklo bi se pretenciozno, pokušavali da uklope Kafku u određenu stilsku formaciju, nazivajući ga ekspresionistom, nadrealistom i slično. Da se Kafka ne može ni nasilno uglaviti u jedan od navedenih kalupa ogleda se i u njegovom odnosu prema književnoj tradiciji. Kako se osnova Kafkinog pisanja nalazi u izokretanju književne tradicije ili, možda i bolje rečeno, u okretanju od nje, postoji i određeni broj teoretičara koji ga nazivaju piscem bez preteča, piscem koji je preteča sebi samom.
Naravno, već bi se čitanjem Kafkinih Dnevnika moglo naići na pisce kojima se Kafka divio, poput Dostojevskog, Dikensa, Hamsuna, Strindberga i drugih. Uz to se njegovo djelo i sadržinski, tematski i motivski može dovesti u vezu sa njima, ali i sa filosofima Kjerkegorom i Ničeom. No, na njih ipak ne možemo gledati kao na Kafkine preteče ili uzore, jer je Kafka u njima tražio samo potvrdu, istomišljenike ili kako ih on na određenim mjestima Dnevnika naziva – braću.
Premda Kafkino djelo stoji izvan svih „-izama“, ono čemu je ono najbliže jeste strujanje koje se iz slikarstva prenijelo u književnost – magijski realizam. To je ono „začuđujuće koje nikoga ne začuđuje“, stvaran i realističan svijet, a opet prepun fantastičnih elemenata. Slično kao u bajkama, fantastični elementi magijskog realizma ne izazivaju čuđenje ni protagoniste djela, kao ni čitaoca.
Beskonačne mogućnosti tumačenja, pripovijedna tehnika doživljenog govora, parabolično pisanje, nužnost interakcije čitaoca sa djelom samo su neke od karakteristika Kafkinog pisanja. Dodajmo na to još i fragmentarnu strukturu djela (ovdje treba naglasiti da se ne radi o nedovršenosti djela, već o „dovršenosti u nedovršenosti“) i Kafkino učestalo relativizovanje rečenica, te postaje jasno da je pisac stavio izazovan zadatak pred svoje čitaoce
Kako čitati Kafkino djelo?
Pri percepciji Kafkinih djela nužno je obratiti pažnju na to da je često sve ono što se u naraciji prikazuje refleksija unutrašnjeg svijeta njegovih junaka. Takav je slučaj sa njegovim najpoznatijim djelom Procesom (slučaj Jozefa K. se odigrava u njegovoj glavi, a sve vremensko-prostorne odrednice i svi sporedni likovi u djelu sadržani su u njemu samom), određenim djelovima Amerike i Zamka, zatim i sa brojnim pripovijetkama (Seoski ljekar, Presuda, Preobražaj i Jazbina su samo neke od njih).
Dakle, logiku sna u Kafkinim pričama ne treba uzimati zdravo za gotovo, već u njoj treba tražiti realizaciju metafore, realizaciju onoga što likovi osjećaju i misle, a što bismo i mi sami u sličnoj situaciji osjetili.
Uz sve otežavajuće okolnosti, Kafkinom djelu se uvijek moramo iznova vraćati. Prvom čitanju slijedi drugo, njemu treće, a tek onda u fazi iluminacije se vrlo često može doći do tračka smisla, koji će nas potresti, natjerati na promišljanje.
Zašto danas čitati Kafkino djelo?
Svojim stvaralaštvom Kafka nije pokušavao da dâ odgovore na pitanja koja muče pojedinca u modernom društvu. Stoga u njegovoj književnosti ne treba tragati za njima, ono za čime treba tragati jesu zaoštreni znakovi pitanja, čija je namjera da čitaoca natjeraju na preispitivanje sebe, smisla i same egzistencije.
Nerijetko nam Kafka u svojim pričama prikazuje jednostavne i male životne situacije (preporučljivo je, primjera radi, pročitati pripovijetku Jedna mala žena), koje se nama, u prvi mah, čine nevažnim. Nakon što nas njegov tekst uputi na jednu takvu problemsku situaciju, mi možemo ispitati i naše lične odnose sa drugima, pokušati da tragamo za mogućim rješenjima.
Kafkino djelo namijenjeno je svima onima koji su spremni da zagrabe ispod svoje površine, ispitaju svoju dušu i spoznaju istinu iza sitnih konflikata u sebi. Takvo čitanje Kafke neminovno dovodi do promjene i osvješćivanja.
